NA KRAJU JE REKAO: ‘IDEMO NA MIROGOJ’
MJESEC DANA BORBE Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u KB Dubrava stigao je 1. studenog 1999., a preminuo 10. prosinca od posljedica upale potrbušnice
Na današnji dan prije 18 godina preminuo je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. U 23.15 sati stalo mu je srce. - U bolnicu je stigao 1. studenoga 1999. s jakim bolovima zbog prsnuća debelog crijeva. Da boluje od karcinoma želuca doznala sam nakon njegova povratka iz Amerike, gdje su mu postavili dijagnozu. Tri godine primao je kemoterapiju kroz cijevčicu koju sam mu također pomagala ugraditi na zamolbu Andrije Hebranga - prije nekoliko godina nam je ispričala Manda Bagić, tadašnja glavna sestra KB-a Dubrava. provodio sa suradnicima, koji su državu vodili iz sobe na 7. katu bolnice. No onda ga je, svjedoči medicinska sestra Bagić, shrvala sepsa. - Tuđman me na samrti poželio vidjeti, ali mu nisu to dozvolili - rekao nam je Andrija Hebrang, jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana. Sestra Magda kazala je kako protokol to nije dozvoljavao. - Tuđman je znao da je to njegov kraj i želio se oprostiti od Đurđe Šušak i Andrije Hebranga. Prekršila sam protokol, nazvala Đurđu i dala mu je na telefon. Znala sam da osiguranje neće pustiti ni Hebranga. Kad je već bio na respiratoru, poručila sam da ga je Hebrang pozdravio. Zbog cijevi u ustima nije mogao govoriti, no tekle su mu suze - prisjetila se Manda. Prije nego je pao u komu, rekla nam je, pogledao je u sestru Beti i rekao: “Idemo, idemo!” Pitala ga je: “Kamo, predsjedniče, pa u bolnici smo?!” Nastavio je kao da je nije čuo: “Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju!” Nakon što mu je srce stalo, zajedno sa sestrom Beti ga je uredila za vječni počinak. - Nekoliko sati prije njegove smrti s njom sam otišla k fra Zoranu Senjaku, koji mi je dao krunicu. Već su zatvarali lijes kad sam se sjetila i hrvatske zastave koja je spremno čekala na njegovu ormariću. Rukom sam zaustavila poklopac i stavila mu je na srce s krunicom ispričala je Manda. Pet mjeseci prije smrti posjetio je svoju rodnu kuću u Velikom Trgovišću i zaplakao kad se prisjetio majke koja je umrla kad je imao samo sedam godina. Trgovišćani govore kako je bio načitan, bistar i odličan đak, ali živahan i nemiran te previše znatiželjan i brbljav. A pamte ga i kao strastvena nogometaša. U Trgovišće je donio prvu nogometu loptu. Nogomet bi obvezno igrao poslije škole. Organizirao je i turnire protiv ekipa iz susjednih sela, a kad ne bi igrao dolazio je gledati druge kako igraju.