ŠEST NASLOVA, ŠEST ROMANA - U UŽEM IZB Fric bira prozu ko i koja nema mil

SCENA Čestitke treba odmah uputiti svim finalistima, a usput možemo zaključiti da je hrvatska književna scena vrlo živa i dobra

Nakon pomnog vijećanja peteročlani žiri nagrade Fric, uz uzdahe što ne može na popis finalista dodati još koju knjigu, odlučio se za šest naslova, od kojih će jedan dobiti nagradu Fric za najbolje nefikcijsko prozno djelo objavljeno od 31. lipnja 2016. do 1. srpnja 2017. od 75.000 kuna bruto. Nagradu dodjeljuju tjednik Express i sponzor Barcaffe, čija kava savršeno ide uz knjigu. Dio nagrade čini i skulptura žiroskopa u izvedbi Đ24, prvi put mobilna i funkcionalna skulptura za književnu nagradu, možda ne samo kod nas, s jasnom porukom: pisati treba ispravno i uspravno, bez obzira na okolnosti i poremećaje. Sve romane žiri će još jednom prostudirati i tad, vjerojatno opet uz uzdahe, dodijeliti nagradu 19. 12. u zagrebačkom HNK u 12 sati. Navečer će se proslaviti na Fric partyju, koji će biti održan u zagrebačkom Jazz&Cabaret klubu Kontesa do dugo u noć i gdje će se slaviti dobra knjiga. U užem izboru našao se, abecednim redom prvi, roman “Stajska bolest” Slađane Bukovac, već iskusan finalist i time višestruko potvrđen kao izvanserijski. Iz obrazloženja žirija izdvajamo: “Višeperspektivna priča u kojoj su svijesti likova vrlo vješto i organski isprepletene, stvarajući dojam istinske polifonije glasova – svaka od tih svijesti plastično je i idiosinkratički ocrtana, s mnoštvom vrlo specifičnih i živih detalja, posebice lik Jelene, za koji bih se usudila reći da je jedan od jačih i uvjerljivijih ženskih likova u recentnoj hrvatskoj književnosti. Ljudi koje roman prikazuje tužni su, zatvoreni i razočarani, prikazuje ih se s određenom oporošću i okrutnošću, koja nikad ne odbija, dapače, baš obratno. Treba spomenuti i da je okosnica romana svojevrstan kriminalistički zaplet koji, iako potisnut, vuče čitateljsku pažnju na vrlo pametan način”. Drugi član žirija dodaje da “roman obuhvaća kompleksnost odnosa između čovjeka i životinje, govori o njihovoj međusobnoj privrženosti i bliskosti, ali i bezobzirnosti, pogotovo s ljudske strane”. Finalist je i labavije strukturiran kratak roman “koji se može promatrati i kao zbirka od 33 priče” snažnog, već i regionalnog odjeka, “Sjećanje šume” Damira Karakaša. Istaknuto je da je “Karakaš u jednom intervjuu rekao: ‘Za mene prava proza je ona koja nema milosti ni za koga. Ili kako to jednom lijepo reče Krleža: mora se pisati mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti, pa čak i sa začepljenim nosnicama’. Knjiga je to s ruba šume, u potpunosti karakaševska: tečna i razumljiva”. I još: “U tridesetak slika primordijalni svijet se rastvara u sprezi okrutne zbilje, duhovitih upada, poetskih sekvenci, prisjećanje koje ne rabi riječ viška, koje ne rabi emociju previše, ali zadire do dubokoga dna vlastitoga bića i svih istina što se razotkrivaju unatoč vjekovnom zapretanju. Konačni obračun, ali i poravnanje s demonima prošlosti, ne osuđujući, ne prokazujući, bilježeći, gotovo opjevavajući, oslobađajući se. A opet ne manjka društvenoga stava, samo što je više u naslućivanju, ne opterećujući tkivo teksta izravnošću, plakatnošću”. Također dijelom autobiografska knjiga Semezdina Mehmedinovića, bosanskog autora s američkom aadresom, “Me’med, crvena bandana i pahuljica” našla je svoje mjesto u finalu. “Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi”, kaže Semezdin Mehmedinović u knjizi