ORU IMAMO ŠEST FINALISTA ZA NAGRADU oja ne moralizira osti ni za koga

koja govori o dva udara, srčanom i moždanom, pa pokazuje kako se dolazak u granične situacije života može pretvoriti u najvažniju spoznaju života, onu prema kojoj je ljubav najvažnije što uopće možemo osjetiti na ovom planetu. Ljubav, pa sjećanje na ljude i događaje, na emocije, na trenutke. Ova knjiga služi katarzi nemojte doživjeti udar, pročitajte knjigu, odvrtite u glavi te slike u vašem životu, ostatak vaših dana dobit će novi smisao!” Roman “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka s tri već osvojene nagrade i kazališnom predstavom koja se nestrpljivo iščekuje definitivno je obilježio zadnjih godinu dana, što potvrđuje i publika uporno ga držeći na vrhu top listi. “U svojem drugom vrsnom romanu Novak se poigrava formom krimića jer ‘Ciganin, ali najljepši’ istodobno ulazi i iskače iz žanrovskih odrednica. U svijetu Međimurja autor isprepleće različite likove, nacije, okrutnu realnost međimurskoga sela i odnosa s Romima, susret sa zbiljom izbjegličkoga vala, ljubav, ubojstva... Središnje mjesto je strah, strah od Drugosti i Drugih, muka života na predrasudama i stereotipima koji se u nas ugrađuju od početaka i teškom se mukom (ili nikad) rasipaju. I što kad smo i sami oni Drugi, pitanje je koje Novak nužno mora postaviti u kolopletu sudbina i miljea koje je spleo u nabijeni prozni kolaž istjerujući suočavanje sa samima sobom do krajnjih granica vlastite podnošljivosti.” Jedini prvijenac u društvu od šest odabranih je roman “Kad sam bio hodža” bosanskohercegovačkog pisca Damira Ovčine, roman čija popularnost pouzdano raste. “Damir Ovčina ostvario je sasvim iznimno čudo: on je u biti izmislio vlastiti jezik koji puno puta govori sam za sebe, omogućujući autoru škrtost i sažetost izraza koja mu, opet, osigurava izlazak na široka prostranstva priče, baš prema onom famoznom naputku o ‘riječima kojima mora biti tijesno’. U Ovčininu romanu o jednom sarajevskom ratnom ropstvu pred čitateljem iskrsavaju atmosfere, ljudi, predjeli, kao na filmskoj vrpci. Ovčina ne sudi, ne koristi crno-bijele tehnike, ne moralizira, a opet je sve u njegovu romanu savršeno jasno. Nema tu patetične sedlarovštine, riječ je o rafiniranom prikazu ljudskih razlika, karaktera i nekaraktera, no i opisi grada, prirode te ambijenata su vrhunski - riječ je gotovo o nekoj vrsti knjige snimanja. Ako ovako izgleda Ovčinin debi - kako će mu izgledati nastavak opusa? U tom je smislu pisac sam sebi postavio zamku ‘velikih očekivanja’, ali s ovakvom nadarenošću, on će iz nje zacijelo i izaći.” Opsegom najveći, uvlakama u tekstu najškrtiji, roman “Calypso” vrsnog stilista, crnogorskog pisca Ognjena Spahića, europski lansiranog još romanom “Hansenova djeca”, također se našao u finalu. “Pomaknuti, u najboljem smislu riječi logoreični, obiteljski roman prepun potpunih luđaka, likova ujedno groznih i snažnih poput starozavjetnih nemani s balkanskog krša, vođenih vrućom, vlažnom i ljepljivo trulom ljubavi, strašću i na kraju mržnjom. Roman zavodljivo isprepliće ove gotske čudovišne elemente sa svakodnevnim realističkim prosedeom jedne crnogorske gradsko-seoske porodice.” Čestitke treba odmah uputiti svim finalistima, a usput možemo zaključiti da je književna scena vrlo živa i dobra, da je ugodno biti čitatelj premijerno objavljenih knjiga u Hrvatskoj, i to ne samo zbog ovih naslova. Uzbuđenja nam, svakako, predstoje. Žiroskop čeka svojeg prvog vlasnika.