JA ČUVAM VELEBIT
IZAZOVI Gasimo požare koje uzrokuju munje, susrećemo se s divljim životinjama i spašavamo izgubljene turiste, opisuje rendžerica Ljiljana
Imala sam sreću da sam odrasla na selu, u Krivom Putu, u senjskom zaleđu. Imam osjećaj da čovjek koji odrasta na selu možda doživi prirodu nekako ranije nego ljudi koji su odrasli u gradovima, priča nam Ljiljana Tonković (49), koja već 12 godina radi kao glavna čuvarica prirode u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit.
Ona i još četvero nadzornika čuvaju 109 četvornih kilometara nacionalnog parka. - Kod mene, naravno, postoji ljubav prema prirodi i, jednostavno, ovaj je posao bio splet okolnosti. Pružila se prilika, otvorilo se to radno mjesto i to sam prihvatila - kazala je Ljiljana, po zanimanju inženjer lovstva i zaštite prirode. Njezin posao čuvarice prirode je raznolik, a primarna zadaća joj je čuvati Nacionalni park od nedopuštenih radnji sukladno Zakonu o zaštiti prirode. - U parku nije dopušteno graditi objekte, sjeći šumu. Nije dopušten lov, sakupljanje biljnog materijala, loženje vatre, bacanje otpada, posjećivanje parka bez ulaznice. Osim čuvanja prirode, ljudima dajemo informacije, od toga kako trebaju biti odjeveni, kako se ponašati u prirodi - kaže Ljiljana te dodaje da održavaju i poučne table, infrastrukturu u parku.
MUNJE, POŽARI, SNIJEG...
Također, nadzornici se brinu o pastirskim stanovima koji se nalaze na Velikom Alanu i Lubenovcu, na 1400 metara nadmorske visine. Tijekom obilazaka parka kombiniraju vožnju automobilom i hodanje. Primjerice, ako ih je dvoje u nadzoru, jedan ide pješice od Zavižana Premužićevom stazom do Alana, a drugi obiđe teren autom. - Nasreću, nisam se srela s nedopuštenim radnjama, osim nekih manjih prekršaja, kao, primjerice, da posjetitelj nema ulaznicu, pas nije na uzici i sl., što ne znači da je sve idealno. Područje parka je veliko, 109 kvadratnih kilometara, a nas je pet nadzornika - rekla je Ljiljana. Tijekom zime intenzivnije obilaze južnu granicu parka jer je počela sezona lova u okolnim lovištima, a područje koje se nalazi na nižoj nadmorskoj visini im je dostupno. - Vršni dijelovi su tijekom zim-
‘MI OVDJE NEMAMO VELIKE PLAĆE, ALI MISLIM DA NIJE SVE U NOVCU. AKO ŽIVITE U VELIKOM GRRADU, I POTREBE SU VEĆE, SVE JE SKUPLJE, PA VAM NA KRAJU NI VELIKA PLAĆA NIJE DOVOLJNA’
skog perioda izolirani zbog visokog snijega i jakih vjetrova koji stvaraju smetove i do nekoliko metara, pa to područje obilazimo kad vrijeme dopusti - rekla je Ljiljana. Ljeti čuvari prirode imaju protupožarnu ophodnju. - Ako naletimo na manji požar u nastajanju, sa sobom imamo opremu za početno gašenje. Imali smo oko pet požara u Nacionalnom parku, a svi su bili uzrokovani udarom munje - rekla je Ljiljana. Kad je na terenu, sastavni dio njezine opreme je fotoaparat. Tad zna fotografirati životinje na koje naleti (medvjede, risove, lisice, veprove, tetrijebe...), ali i pejzaže. Također, ako se nešto dogodi, onda to mora zabilježiti fotoaparatom.
NE PRIVLAČE JE VELIKI GRADOVI
- Prilikom nadzora često se susrećem s divljim životinjama, a posebna je radost kad naiđem na medvjedicu s mladima. Do sada sam često vidjela medvjede u divljini i nikad nije bilo neugodnog iskustva. Naravno da treba imati poštovanje prema divljim životinjama i ne uznemiravati ih, oni odu svojim a vi nastavite svojim putem. Često su znatiželjni, pa nakon što malo odu u šumu, zastanu i promatraju vas, a to je prilika da ih fotografirate - kaže Ljiljana. Osim fotoaparata, od opreme u svim službenim vozilima kojima se koriste čuvari prirode imaju sjekiru, pilu, lopatu, naprtnjaču s vodom, spremnik od 50 litara s vodom, dalekozor, GPS uređaj, ruksak s prvom pomoći, kartu. Zna se dogoditi da se ljudi izgube iako je sve označeno. - Gospođa iz Njemačke se izgubila i onda smo prema opisu onoga što je vidjela oko sebe ustanovili gdje se nalazi i išla sam po nju. Nasreću, nismo imali niti jedan nesretan slučaj - kazala je Ljiljana. Za kraj je istaknula još nešto. - Svoj posao nikad ne bih zamijenila za dobro plaćen posao u gradu. Veliki gradovi nikad me nisu privlačili. Imam sreću što živom u malom gradu, Senju. Tužno mi je kad odem u velegrad i vidim kako ljudi žive i kako su ubrzani. Mi ovdje nemamo neke velike plaće. Mislim da ipak nije sve u plaći. Jer ako živite u velikom gradu, i potrebe su veće, sve je skuplje i na kraju ispadne da vam plaća koju dobijete nije dovoljna. Ja uživam u ovom poslu i čak dobivam plaću za to - zaključuje velebitska rendžerica.