VOLIM KA VANU I KARTE, A PRIJE UTA KMICA COHENA
HRVATSKI BRANITELJ Bilo me je strah, u jednom trenutku pitao sam se hoću li se uopće vratiti doma, iskren je izbornik Tucak
Kao igrač bio je silno talentiran, ali volio je jako i život. Kavana mu je bila dnevni boravak, pa nikad nije opravdao svoj vrhunski potencijal. A kao trener? E, tu je Ivica Tucak najbolji na svijetu. I hrvatska reprezentacija pod njegovim je vodstvom proglašena prvom silom svijeta. Sa zlatom oko vrata iz Budimpešte. - Uh, noći sam spajao, muzika, kafana, cigarete... Otvoren sam i iskren čovjek, volim muziku i društvo, kad imam priliku sjesti s prijateljima, pa ako su tu još klapa ili tamburaši... Ma, mogu tako provesti dva dana. Zna biti jako lijepo - istaknuo je Tucak. Uz takav slobodniji pristup profesionalizmu današnji izbornik nije ni izbliza opravdao svoj silan igrački potencijal.
OPEKAO SE NA POKERU
- Bio sam jako talentiran, sa 16 godina igrao sam u prvoj sedmorki Solarisa, koja se s Partizanom borila za naslov. S mladim reprezentacijama sam osvajao svjetska i europska zlata, no u seniorima nisam ostavio trag. Žao mi je zbog toga, vjerujem da sam imao kvalitetu, no nisam imao dobar pristup. Rano sam počeo ostvarivati svoje ambicije i nisam se znao nositi s time. A nitko me nije znao usmjeriti. Iskreno, biti bećar i reprezentacija ne idu skupa. To današnjim igračima uvijek govorim. Ako ću biti do kraja iskren, danas Tucak izbornik nikad ne bi zvao u momčad Tucka igrača - nasmijao se izbornik. I danas je donekle bonvivan, premda, i sam će reći, puno zreliji bonvivan. I, kao svaki Dalmatinac, voli igrati na karte. Premda su ga i one često znale gurnuti u probleme. - Da, volim karte. S društvom bacim briškulu ili trešete za klopu. Igrao sam ranije i poker, davno je to bilo, ali sam se opekao. Ako niste vrsni, dobit ćete po ušima. A ja sam dobio po ušima. Nakon toga sam rekao da igram samo za piće i klopu. Brzo sam naučio da poker nije za mene - priznao je. Uz njega su uvijek i cigarete, porok kojeg se jednostavno nikako ne može riješiti. - Da, nažalost, pušač sam, ne mogu pobjeći od toga. Imao sam period života od osam ili devet godina kad nisam pušio, ali vratio sam se cigareti...
UMIRIM SE UZ ‘ALELUJA’
Ljubav prema dobrom vinu, cigaretama i glazbi nekako su se spojili u izbornikov najdraži ritual prije utakmica. - Uvijek sat i pol prije utakmice volim u miru zapaliti cigaretu i pustiti si Leonarda Cohena. Njega obožavam, ima taj glas koji je božanstven, jednu mirnoću u interpretaciji. Čim ga čujem, odmah se nekako umirim, a to mi prije važnih utakmica puno znači. Imam njegovih pjesama na iPhoneu, Aleluja je fantazija... Ma čudo jedno. U hotelskoj sobi će si pustiti glazbu, no u autobusu, na putu do bazena, glazba ipak ne dolazi u obzir. - To je pravilo jer koncentracija mora biti na maksimumu. Meni ne bi odgovaralo da u autobusu trešti glazba. Važno je da igrači imaju u tim trenucima mir jer čekanje tih velikih utakmica, polufinala i finala, izuzetno je stresna, psihološki zahtjevna situacija. Znate što, tijekom natjecanja izgubim i po pet kilograma samo zbog nervoze. Svako prvenstvo puno potroši čovjeka.
IGRAO ZA CRVENU ZVEZDU
Igrački put ga je od 1989. do 1991. odveo u Beograd, pod kapicu Crvenu zvezdu. - U trenutku poziva za mene je to bila velika čast. Trener momčadi bio je Nikola Stamenić, za mene jedan od najvećih trenera s kojima sam radio. Puno mu dugujem, od njega sam mnogo naučio. Pozvao me u Zvezdu, dobio sam odličan ugovor, a u to vrijeme stvarala se i jaka Zvezda. Bilo je to tad ispunjenje mojih igračkih ambicija. Premda sam bio tamo uoči početka rata, nikad nisam imao baš nikakvih neugodnosti. No kad je rat počeo, nisam dvojio, raskinuo sam ugovor i vratio se kući, u Šibenik.