Želim prinijeti vašoj pozornosti

jednu obavijest čijeg ste sadržaja, vjerovatno, već odavno svjesni. Ja, naime, nisam impresioniran! Ne znam, nije lako, iako mi svi kažu, Plenki, s tim se živi. Onda me nekako sažalno gledaju. Vjerujte mi, ja pokušavam. Trudim se. Pokazujem znakove dobre volje, prošao sam i tečaj u kojem sam sam sebi ponavljao - daj se impresionirati, potrudi se, ti to možeš, ti si velik, jak, pametan, europejac, rastao si u Bruxellesu, ali dozvoli da te bar nešto impresionira. Bar nešto. No, nije bilo lijeka. Ništa me nije moglo impresionirati. A nije da se moja okolina nije trudila. O, što sve nisu radili! Vaso je malo pustio bradu i mislio je da će s tim uspjeti. Nije uspio. Gdje bih ja došao da me šaka brade može impresionirati? Onda je galamio u Lisinskom na komemoraciji za Praljka. Da svi koji vole i osjećaju Hrvatsku, su tu, a oni koji je ne vole i ne osjećaju, nisu tu. Ja sam bio u Parizu. Pa što bi Vaso htio, da ja bilociram? Nisam ja velečasni Sudac, pobogu. Osim toga, onda ni naša dijaspora ne voli Hrvatsku. Neki su bili u Sidneyu, drugi u Frankfurtu, treći u Čaprazlijama. Kolinda me isto htjela impresionirati. Počela je lupati šakom o stol, jednom pa drugi put... i onda sam shvatio da joj se to toliko dopada da serijski lupeta. Ni Zoki nije propustio priliku. Otkrio je djeda ustašu, zaratio sa susjedima, snimio duet sa Klemmom, i to me isto malo pokolebalo. Ali, ne. Nije išlo. A onda sam shvatio. Stari moj, pa ti moraš biti impresioniran čovjekom koji se ničim ne da impresionirati - samim sobom! Iskreno, snažno i doživotno. I sad prinosim vašoj pozornosti to jedinstveno otkriće. Jesam vas impresionirao, a?