Ja danas ne živim, samo postojim.
Kao biljka. To više nije život. A kada bih saznala istinu, dobila taj pedalj zemlje da mogu reći djeci: tu klekni, tu se pomoli i donesi cvijeće, možda bi bilo lakše. A ovako je jako, jako teško, tako nam je lani u listopadu govorila Marija Raužan (61) iz Cvitovića kraj Slunja. Šest mjeseci nakon dirljive ispovijesti u serijalu Nestali u Domovinskom ratu, nakon punih 26 godina traganja, posmrtne ostatke supruga Marijana identificirala je 12. travnja 2017. godine u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta. I napokon našla svoj mir. - DNA analiza potvrdila je da je to on. Moj rat je trajao 26 godina i moj suprug je umirao 26 godina. Hvala Bogu, valjda je to sad riješeno i valjda je to sad sjelo na svoje mjesto. Hvala vama i hvala svima koji su zaslužni za to - s uzdahom olakšanja rekla nam je Marija. Njezin Marijan kao nestao se vodio od 18.11. 1991. godine. Posljednji ga je puta vidjela tri dana prije u školskoj dvorani u Šturliću u koji su stigli kao izbjeglice. - Sjećam se da mi je mahnuo rukom i govorio: Marija, pazi na djecu. Bio je brižan otac kćerima Tihani (39) i Tatjani (34) i jako dobar suprug. Živjeli smo mirnim i lijepim životom u Cvitoviću, radili u tvornicama RIZ i Kordun, te gradili kuću. Ta kuća je i danas nedovršena - govori nam Marija. Te nesretne 1991. godine, nakon nestanka supruga, ostala je sama s dvoje male djece. Tražila ga je, obilazila institucije, no sve je bilo bez uspjeha. - U tih mjesec dana kada sam saznala da su ga zgrabili četnici, ja sam smršavjela 15 kilograma. Ljudi me nisu prepoznavali na cesti. Moje kćeri bile su školarke i iako su sve znale, nikada im nisam rekla da im tata neće doći kući. Govorila sam da će se vratiti kao i svi drugi. Ne znam odakle mi snaga. otkako sam ostala bez Marijana, stalno sam mislila da im moram zamijeniti tatu i da sam odgovorna za njihov život. Svo ovo vrijeme i sada kada su odrasle, borim se da one ne osjete taj gubitak i da ga nadoknadim - plačući nam je u serijalu govorila Marija. Uz brigu i skrb za kćeri i obilaženje institucija, Marija je bila na svakoj razmjeni zarobljenika. Vremenom je saznala da joj je suprug završio u logoru Stara Gradiška. Čekala je i čekala, nadala se da će njezin Marijan doći i zagrliti nju i djecu. Nije ga bilo. A onda je od zarobljenika iz Stare Gradiške koji su se uspjeli vratiti kući čula da njezinog supruga već dugo nitko nije vidio u logoru. -Prošlo je dosta godina, traženja, lutanja, nadanja, i jednoga dana Tihana mi je