Svoju ranjenu dušu i bol
koja je tišti u serijalu Nestali otvorila nam je i Mira Nikl (72) iz Samobora. Ova žena od 1991. godine pokušavala je pronaći nestalog sina Vladu. Hrvatski branitelj, pripadnik legendarne postrojbe Tigrovi sa nepunih je 26 godina nestao u okolici Okučana. Mira se dizala usred noći, pisala mu pisma, pjesme, sve što je osjećala u tim trenucima. Nakon više od dva desetljeća traženja i pokušaja da sazna kakva ga je sudbina zadeslia, Mira je konačno našla svoj mir. posmrtne ostatke sina identificirala je 12. travnja 2017. godine na zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta. Kaže, iako je rane na slomljenom srcu peku kao i te ratne 1991. kada je saznala da je nestao, na neki joj je način laknulo. Na posljednji počinak sina je ispratila u utorak 25. travnja 2017. godine. - Kad sam došla na identifikaciju, bilo mi je teško. Ali sada mi je puno lakše. Nešto se prelomilo u meni i sada znam da je on gore i da će biti u redu. Znate, bol kada majka izgubi dijete ne može se ni sa čim mjeriti. Kao da se dio mene odvojio- priznala nam je Mira. Sada kada je pronašla kosti svog sina, našla je mir. Bar će, kaže, imati gdje zapaliti svijeću i položiti cvijeće. Posljednji puta Mira ga je vidjela je u jesen 1991., kada ju je došao posjetiti u tvornici čarapa u kojoj je radila. - Htio je vidjeti tatu i mene i kad je otišao, glavom mi je prošla misao: Bože, pa nismo se pošteno ni pozdravili, nije valjda da se više nikada nećemo vidjeti. I tako su prolazili dani, nije se javljao, iako je dogovor bio da će se, čim bude mogao, javiti na Elektru gdje mi radi zet. Nakon mjesec dana došla sam kod kćerke i svi su me čudno pogledali. Tada mi je kćerka rekla: Mama, braco je nestao, već mjesec dana nitko ne zna gdje je - sa suzama u očima priča Mira. Vjeđe su joj umorne i teške od plača, a duša ranjena. Dok prebire po sjećanjima i sporim pokretima ruke razvrstava fotografije, tiho nastavlja: - Saznala sam da su došli u okruženje. Nemilo se pucalo, kao da su ušli u osinjak. Sakrili su se u nekoj kući, a iako su ga tražili, suborci kažu da ga nisu uspjeli pronaći u toj kući. Obilazila sam sve i svašta, tražila i ispitivala i od nekog čovjeka čula da je moj sin bio u logoru u Glini. Čak sam dobila i video kazetu, no kad smo je pregledali, to nije bio moj sin, već se neki drugi mladić vodio pod njegovim imenom i prezimenom - prisjeća se Mira. I danas je zaustavljaju na ulici i pitaju što se dogodilo s njezinim Vladom. Sada im napokon može reći da su njegovo ranjeno tijelo zakopali u neki grob u Novoj Gradiški i da je tamo počivalo punih 26 godina. Sada kada je pronašla kosti svog sina, Mira je pronašla mir. Za razliku od proteklih godina, sada ima gdje svom sinu Vladi zapaliti svijeću, položiti cvijeće, zaplakati i porazgovarati s njime... - Ne zato što je bio moj, ali Vlado je bio poseban, osjećajan i dobar dečko. Možda je zato i stradao. Čitavo svoje djetinjstvo proveo je igrajući se rata s prijateljem i eto, oboje su se u ratu i našli. Ali pravom ratu. Sjećam se dana kada je odlučio pristupiti našoj vojsci. Gledali smo dnevnik i već se kuhala balvan revolucija. Samo se digao i rekao: Ja to više ne mogu gledati, sutra idem! I eto, otišao je i nikada se više nije vratio -polako, gotovo šaptom, Mira završava rečenicu. No, nestanak sina nije jedina tragedija koja je Miru zadesila. Dvije godine nakon nestanka sina, suprug joj je zanijemio. Nedugo nakon toga imao je moždani udar i 14 godina Mira je brinula o njemu. Umro je 2007. godine. - Svaka čast mužu, skrbila sam i žrtvovala se za njega. Ali opisati osjećaj kada izgubiš dijete, to se ne da opisati. To je kao da se odvojio jedan dio tebe - priznaje Mira i otkriva kako se sinu zarekla da više neće plakati za njim. -Jedne noći sanjala sam svog sina. U snu me pitao: Majko,zašto plačeš za mnom? Molim te, nemoj”. I tu sam se zarekla da za njim više neću plakati - govori nam Mira. Sve pjesme i pisma sinu i danas brižno čuva. No, jedna joj je posebno draga. “Vlado, u mojem srcu je jedan neznani grob, tom ću grobu ostati rob i neću ga zaboraviti