Bio sam najmlađi logoraš
KROZ DJEČJE OČI Dalibor Šimić (31) iz Lipika imao je četiri godine kad su njega i oca odveli u logor Bučje ‘PREDALI SU ME NEKOME MILANU I REKLI MU DA ME ZAVEŽE U KANAL PORED CESTE I DA ĆE
Sjećam se da je parkiralište bilo pred ulazom u logor i s desne sam strane vidio mrtve ljude pokrivene bijelim plahtama. Odveli su nas u podrum zgrade koji je bio pun odraslih ljudi. Sjedili su, a neki pretučeni ležali su na drvenim paletama. Ispod njih je bilo blato, prisjeća se logorskih dana Dalibor Šimić (31) iz Lipika, i to uoči 26. obljetnice razmjene logoraša iz zloglasnog logora Bučje. Logor su držali lokalni Srbi i pripadnici JNA, a od kolovoza 1991. do siječnja 1992. godine kroz njega je prošlo 250 ljudi. Najmlađi logoraš, koji je tad imao samo četiri godine, s mukom se prisjeća dana kad je u njega ušao. - Tata i ja skuterom smo išli prijatelju. Vidio je dva naoružana pobunjenika i nastavio voziti do njih. Sišao je sa skutera i spustio me. Oni su ga odmah počeli tući, a ja sam plakao jer nisam znao zašto to čine. Pretukli su ga i htjeli zaklati. Naišao je očev poznanik iz Skoplja i odredio da nas odvezu u logor Bučje - opisuje traumatične scene Dalibor. Prostorija u kojoj su bili natrpani u logoru nije imala niti jednog prozora. Tu je s ocem i logorašima sjedio cijeli dan, a onda su ga, prisjeća se, odveli. - Uzeli su me, a otac je rekao da samo slušam stričeke i da će sve biti u redu. On je ostao u logoru, a mene su nosili od kuće do kuće i nitko me nije htio. Kad je pao mrak, smjestili su me kod nekih ljudi, a ujutro opet uzeli i vozili po selu. Nahranila me žena koja je imala troje djece, a potom su me doveli čovjeku koji se zvao Milan. Naredili su mu da me sveže u kanal pored ceste i rekli mu da će sa mnom završiti kad budu čistili i palili selo. No taj Milan nije imao srca to napraviti - svjedoči Dalibor. Od uplašenog, gladnog i umornog dječaka saznao je ime tete te ga odvezao k njoj. Čuvala ga je četiri i pol mjeseca, dok mu otac nije razmijenjen. Tad su se opet sreli u Kutini. - Otac se odao alkoholu, pa sam sa 16 godina završio u domu za nezbrinutu djecu. No srednju građevinsku školu završio sam s odličnim ocjenama. Tužna je moja životna priča - kaže Dalibor. Za život zarađuje poštenim radom kao skladištar u privatnoj tvrtki. Zaposlen je na određeno vrijeme. - Nikad ni od koga ništa nisam tražio. Samo želim stalan posao, na neodređeno vrijeme. U protivnom ćemo se supruga i ja morati sa sinom iseliti iz Hrvatske - kaže Dalibor, koji danas planira prvi put doći na Bučje. - Možda se preživjeli sjete mene, malog dječaka kojeg su s njima zatvorili - zaključio je Dalibor.