Gadafi me izvukao iz jarka i spasio mi život

Gadafi je godinama moj najbolji prijatelj i nebrojeno puta mi je pomogao, a jednom mi je i život spasio, govori nam 44-godišnji Damir Breški. On sa svojim mješancem živi u klijeti bez struje i vode iznad ludbreškog naselja Čukovec. - Kako ponekad volim malo više pogledati prema dnu boce, zimi sam kod susjeda pio vino nastavlja ispovijest Breški. Pao je mrkli mrak i staza u vinogra- du se zaledila. Neosvijetljenom cestom Damir je u pratnji psa, kojega zove i General, krenuo kući. No što maligani, što mračna cesta, Briškog su odveli uz rub šume te se strmoglavio niz padinu duboku oko 20 metara. - Malo sam se izudarao. Kako se nisam mogao dignuti, a već mi se jako spavalo, ostao sam ležati i ubrzo zaspao kao top. Ništa nisam osjećao, ali me nakon nekog vremena Gadafi uspio probuditi. Vukao me za kosu, lizao i jako lajao. No nisam mogao ustati jer je sve bilo sklisko i zaleđeno te sam se onda primio za dlaku mojega generala koji mi je pomogao da se izvučem – priznao nam je iskreno Damir. A da se zaista vole pokazuje Gadafi, kojemu je Breški dao ime po nekadašnjem libijskom čelniku. Stalno gleda prema gazdi i čeka njegov mig. Breški mu daje komande na talijanskom i čim ga pozove, Gadafi mu je odmah uz nogu. Iako živi više nego skromno, rekli bismo na rubu neimaštine s 800 kuna mjesečno, prvo nahrani psa, a tek onda sebe. Jedna Njemica, koja je bila prošlog ljeta u Goricama, ponudila mu je 1000 eura za Gadafija, ali je njegov vlasnik rekao da nema tog novca za koji bi ga prodao. Govori da su se toliko navikli jedan na drugoga da njegov pas ni ne jede ako je sam u kući. - To nije odnos psa i čovjeka, nego pravo prijateljstvo koje traje 10 godina - kaže Breški. Jedan od susjeda nam je otkrio kako su se svi u naselju dogovorili da će mu, kad Gadafi ugine, jer je već u dubokoj starosti, podići spomenik, jer takav odnos između čovjeka i životinje nisu vidjeli.