Oca su odveli u potkošulji i papučama...

NEPOZNATA SUDBINA Kad su ga odvezli u žutom Fićeku, Ilija je imao 57 godina. Obitelj je nestanak jako teško podnijela i još se nada da će ga ipak naći

Oca Iliju gotovo nikad nisam vidio kako plače. No kad sam 23. kolovoza 1991. godine vozio suprugu i troje djece iz Pakraca u Zagreb, moj tata je plakao. Tad nisam znao da je to bio naš posljednji susret. Iako sam se brzo trebao vratiti iz Zagreba, s ocem sam se drugi dan čuo telefonom. Rekao mi je samo da su sad zaista Srbi počeli prijetiti da će ići po kućama i da nikako ne dolazim u Pakrac, prisjeća se Ilija Turković (59), koji s ponosom nosi očevo ime. Njegov otac je odveden iz obiteljske kuće 25. kolovoza 1991. godine. Dva muškarca, pravoslavca, došla su po njega i odveli ga u žutom Fićeku. U logor Bučje. oštro i bahato, a drugi mu je rekao: ‘Čika Ilija, znam da vi to niste zaslužili, ali vas moram odvesti’. Mama ih je molila da pričekaju da se odjene, čak mu je dodavala košulju. No oni nisu htjeli ni čuti. Samo su rekli da mu to neće trebati. Moj tata je bio šećeraš i ne znam koliko bi dugo izdržao bez tableta. Prema onome što sam saznao, nije ni dugo živo, riješili su ga u dva do tri dana - govori Ilija. Nakon što mu je otac odveden, a majku poslao u Kutinu na sigurno, kuću su mu zapalili. Zapalili su mu i traktore, vozila na dvorištu i priključke. - Obnovili smo cijelu kuću prije rata. Ljudi, posebice Srbi su nam se smijali i govorili da će biti kuća za 100 i 200 maraka. Mi tad nismo znali što to znači. Prvo je nestao on, pa kuća u plamenu, tri kamiona, dva traktora, priključci, prasad... Kad sam odlazio u Zagreb, ocu sam ostavio pištolj da se može braniti. Kad sam došao na zgarište kuće, našao sam taj pištolj netaknut na mjestu gdje sam ga ostavio. Znači, nije ga ni pokušao koristiti. Puno sam razgovarao sa zatvorenicima koji su bili s njim u logoru Bučje. Došao sam do nekih papira u kojima stoji da je pri ispitivanju preminuo. Još se ti zatvorenici nečega boje i ne žele pričati o tim danima u logoru. A do nas je došlo jako puno priča. U jednoj im je pekao janjce i prasad, a u drugoj su s njegovom glavom igrali nogomet - kaže Ilija. Kad je nestao, otac mu je imao 57 godina. Oduvijek je bio za hrvatsku državu i bio je glava obitelji.