U njegovu gradu Luku ne vole samo zato što je sjajan rukometaš, najuspješniji sportaš kojeg je Ogulin ikad imao, nego i zato što je ostao skroman, pristupačan... Nikad se nije ponašao kao velika zvijezda.

TREBATE PRIJEVOZ? Prije nego što je prešao u Vardar, trenirao je u Ogulinu. I nakon treninga je kući vozio suigače, ali i čistačicu iz dvorane

Samo jedna u nizu priča koje to potvrđuju datira iz 2015. godine. Kad je prelazio iz Metalurga u Vardar, šest mjeseci nije imao pravo nastupa za novi klub, pa je vrijeme “ubijao” u svome gradu. Trenirao je s Ogulinom, za koji su igrali uglavnom tinejdžeri. Cindrić, tad već poznati rukometaš, uredno je nakon treninga vozio mlađe suigrače kući, ali ne samo njih. Čak je i čistačicu koja je radila u dvorani čekao da završi s poslom pa bi i nju odvezao kući. I baš zbog takvih stvari danas svi u Ogulinu luduju za njihovim Lukom, zato organiziraju autobuse kojima idu na njegove utakmice. Sve je to zaslužio... 1992. i 1993., a među njima je bio i Luka. Došao je s devet godina. Znate već da se dvoumio hoće li igrati rukomet ili nogomet, a jedno vrijeme je trenirao oboje. Bio je i vrhunski nogometaš, najbolji od sve djece, no kako je njegov otac sa mnom u osnovao rukometnu školu, odlučio se za rukomet - kaže Lukin prvi trener i nastavlja: - Vrlo brzo smo shvatili koliko je talentiran, ali i koliko je dobar u ulozi vođe. Prirodno u sebi ima to nešto što druga djeca nisu imala. Ima tu agilnost, sportsku drskost, koordinaciju, sve što mladi sportaš treba imati. U mlađim kategorijama, priča Miro, zabijao je po deset golova, bio je prvi strijelac u svim dobnim skupinama. Isprobali su ga i na krilu, ali niti je on želio igrati krilo, niti ga je imalo smisla na to “trošiti”. Pa je od početka bio srednji vanjski, iako je visinom zaostajao za vršnjacima. nižih igrača na toj poziciji, sport se promijenio, danas je važnija agilnost, brzina, tehnika... A svete kvalitete kod nižih ljudi puno brže dolaze do izražaja nego kod visokih - objašnjava Kojčin. Osam godina je Luka Cindrić bio prvo ime jedne sjajne generacije ogulinskog rukometa. - Kad smo počeli s radom jedini moto nam je bio ‘Trenirajmo duplo više od ostalih’. Znali smo da je to jedini način ako se želimo nositi s najboljima. I pokazalo se da smo u pravo, jer rezultati su ubrzo počeli stizati. To je bila najbolja generacija u Ogulinu i po rezultatima i po radu - s