U TUZI I SLAVLJU, MI SMO UZ VAS

Naši rukometaši su na Europskom prvenstvu dali sve od sebe, ali moramo biti pošteni i priznati da u polufinale idu bolji

Kulise su bile spremne za veliko slavlje, pogotovo nakon što su nam Norvežani dali šansu da i remijem odemo u polufinale, ali ostali smo miljama daleko od cilja. Opet zbog tih kobnih Francuza, po tko zna koji put ubili su naše rukometne snove... Iako je Hrvatska u 53. minuti došla na gol minusa, iako se činilo da su Kauboji ustali iz mrtvih, bio je to samo privid. Sve je zapravo bilo gotovo već nakon prvih 30 minuta, nakon onih minus šest. Protiv ovakve Francuske nedostižnih minus šest. - Preemotivno smo ušli u utakmicu, napravili smo previše pogrešaka koje su se na kraju pokazale presudnima. Žao mi je zbog svih ovih ljudi na tribinama, ali to je tako, u sportu ima dizanja i padanja - govorio je Lino Červar, priznajući i svoj dio krivice. Primili smo pet golova na prazan gol. - Kad se izgubi, naravno da svatko od nas ima odgovornost, pa tako i ja. Nisam uspio na igrače prenijeti mirnoću, emocije su nadvladale razum i to nas je odvelo u poraz.

OVO POVLAČI NEKE PROMJENE...

Nešto konkretnije, u poraz nas je odvela razlika u kvaliteti. Kad vidiš da se Francuzi u prvom poluvremenu praktički pošteno ne oznoje, kad shvatiš da je jedan Nikola Karabatić odigrao samo tri minute u2. dijelu, jasno je koliko su Dinartovi dečki zapravo lako došli do ove pobjede. - Znam kako je igrati veliko natjecanje kući i, iskreno, jako mi je žao Hrvata. Borili su se, ali bili smo spremni za hrvatski napad, znali smo ga zaustaviti - kazao je Nikola Karabatić. A tako je nekako i bilo. Nije ispalo kako smo planirali, kako smo se nadali da će ispasti, a to će za sobom povući i neke promjene...

I zapravo je rekao sve. Vratio se na klupu reprezentacije da bi napravio velik rezultat na domaćem terenu, no nije uspio. Iako, sve i da je, pitanje je bi li ostao izbornik. Čovjeku je ipak već 67 godina, unatoč svom iskustvu i energiji, želji koju je imao, ipak je vjerojatno vrijeme za neka druga rješenja. - Bio tu ja ili netko drugi, treba dati podršku rukometu, ovim igračima i ovoj reprezentaciji, ova uspješna priča ne smije stati. Pronaći ćemo ljude koji će nastaviti ovaj posao, sad treba razmišljati o tome da dobijemo izbornika kojeg ćemo svi podržati, iza kojeg ćemo svi stati - govorio je Červar boreći se s emocijama pa dodao: - Ovo je bio 166. put da sam vodio Hrvatsku, nisam se štedio kao ni nikad prije, volio ovu reprezentaciju, dio je mene, ali i bez mene ona ima budućnost. I sigurno ću podržati onoga tko dođe nakon mene. Surov sudar s realnošću zabolio je navijače, zabolio je izbornika, ali igrače. Teško su naši Kauboji pronalazili riječi, svjesni koliko su zapravo bili daleko od svoga cilja. - Pojeo nas je pritisak, ambicija... Boli me ovo, više od mjesec dana smo zajedno, svaki dan smo se budili u sedam ujutro, radili za ovo, i onda to ne naplatimo. Kažem, ubio nas je pritisak... - govorio je Mirko Alilović, koji se konačno ukazao u dobrom izdanju.

SRUŠILI SU NAM SNOVE...

Nije bilo dovoljno. Ni izbliza. - Najgore od svega je što nas Francuzi nisu nadigrali, sami sebe smo pobijedili. Napravili smo nevjerojatno puno tehničkih pogrešaka, zabili su nam šest golova na prazan gol... Teško mi je, zaista. Evo, ovdje sad bauljam i ne zna što da kažem - utučen je bio Mirko. Pretposljednju utakmicu za reprezentaciju odigrao je dugogodišnji kapetan Igor Vori, okršaj za peto mjesto s Česima (petak, 15.30 sati) bit će njegov oproštaj. Kraj nedostojan igrača s toliko medalja. - Jako mi je teško, ovo je najgori mogući scenarij. Nikako nismo željeli da ovako ispadne. Imamo još tu jednu utakmicu, volio bih da se od EP-a oprostimo pobjedom - rekao je Vori. Na kraju balade, jer s Česima ćemo igrati prilično nevažnu utakmicu, teško je ne sjetiti se početka. Ozljede Duvnjaka, kobne i nenadoknadive, pa poraza od Švedske, koji nas je na koncu jako skupo koštao, ali i one pobjede Srbije protiv Islanda. Da je iz splitske skupine prošao Island, Švedska bi imala dva boda manje, što znači da bi u polufinalu sad bila Hrvatska. A opet, teško je pronaći utjehu u pričama “što bi bilo kad bi bilo”... Rukometna bajka je završila bez happy enda, jedna potencijalno lijepa priča okončana je s dozom tuge i puno gorčine. Šteta...

UMJESTO SLAVLJA DOŠLE SUZE