Ako mjerenje glukoze u krvi nije dovoljno precizno, to otvara prostor za hiperglikemije, a time i za brži razvoj komplikacija šećerne bolesti, zar ne?

NEPRECIZNA MJERENJA Samo jedna epizoda hipoglikemije kod ljudi koji imaju razvijene krvožilne komplikacije može uzrokovati infarkt ili moždani

Da, ali se još više odnosi na situacije u kojima je razina glukoze u krvi niska, jer je tad još važnija odgovarajuća reakcija. Važno nam je kad je vrijednost glukoze u krvi 10 mmol/L da znamo je li to 10 ili 11,5 mmol/L, jer o tome ovisi doza inzulina koju si oboljeli mora dati, no preciznost mjerenja puno je važnija kod niskih vrijednosti. Nije svejedno jesu li to 4 ili 2,4 mmol/L, jer pri vrijednosti glukoze ispod 3 mmol/L čovjek već može biti poremećene svijesti i izuzetno je važna pravovremena reakcija. To dugoročno može uzrokovati niz zdravstvenih problema. Samo jedna epizoda hipoglikemije kod ljudi koji imaju razvijene krvožilne komplikacije može uzrokovati infarkt ili moždani udar. Danas se sve češće govori o tome da je dijabetes ekvivalent za srčane bolesti i imamo lijekove koji, uz regulaciju šećerne bolesti, smanjuju rizik od kardiovaskularnih bolesti, infarkta, moždanog udara, kao i lijekove koji smanjuju tjelesnu masu. S tog aspekta, itekako nam je važno da uređaji kojima se prati regulacija vrijednosti šećera u krvi budu precizni i da se možemo osloniti na rezultate. I mi liječnici, ali pogotovo ljudi oboljeli od šećerne bolesti koji svakodnevno, nekoliko puta na dan, donose odluku o dozi inzulina. Ako aparat za mjerenje šećera nije dovoljno točan, oni donose pogrrešnu odluku. Nerijetko ljudi sa šećernom bolešću imaju i po nekoliko glukometara, a oni su različite preciznosti što predstavlja problem za oboljele, ali i za liječnike. Kad uzmemo u obzir da moderni aparati danas mogu računati tjedni ili mjesečni prosjek, pa čak i pokazati standardne devijacije kad je u pitanju koncentracija glukoze u plazmi, jasno je da moderna tehnologija omogućuje bolju regulaciju šećerne bolesti. Kakve te razlike mogu biti najbolje vidimo kod ljudi koji šećer mjere na dva ili tri različita aparata. Razlike mogu biti takve da je teško odrediti adekvatnu terapiju. Sami kažete da nam je potrebna racionalizacija troškova, no kako je provesti da se ne dira u ovaj segment? Prije svega, regulaciju cijena ortopedskih pomagala, spomenutih trakica, ne možemo provoditi na način kako se sad provodi, jer se postavlja pitanje hoće li proizvođači koji proizvode moderne i precizne glukometre htjeti dolaziti na hrvatsko tržište. Da bismo to izbjegli, potreban je novi pravilnik. Postojeći Pravilnik je donesen 2009. godine i važio je do sredine 2014. godine, do kada je trebao biti izrađen novi Pravilnik sukladno novom Zakonu o medicinskim proizvodima iz 2013. godine. Sve navedeno potrebno je radi usklađivanja s pravnom regulativnom Europske unije. Koliko je meni poznato, izrada novog Pravilnika je u tijeku, ali smatram da bih kao predsjednik Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti metabolizma trebao biti uključen u izradu pravilnika jer vjerujem da struka može ponuditi rješenja. Kao struka, podržali smo inicijativu Hrvatske udruge poslodavaca, po kojoj bi se definiralo pravilo pod kojim uvjetima pojedini glukometar može utjecati na cijenu trakica za mjerenje šećera. Prijedlog je bio da tek kad glukometar, odnosno trakice koje se za njega koriste, dosegnu 10 posto tržišta, tek tad to može postati referentna cijena za sve ostale trakice za samokontrolu. Jedino tako ćemo podržati modernu tehnologiju te osigurati da ona dođe i ostane na našem tržištu, što je važno za oboljele i kvalitetno liječenje. Želimo li uštedjeti, to je možda moguće i na trakicama, samo moramo koristiti sve mogućnosti koje imamo. Na primjer, u Hrvatskoj je vlastitim snagama razvijen projekt UniGluko. To je uređaj,