KALEMBER JE ZAVODNIK OD ROĐENJA
Velika ispovijest glazbene legende: Obožavateljice su mi doma zvonile na vrata, pa ih je moja mama morala odbijati
Ne slavim ni rođendane, pa neću ni 40 godina Srebrnih krila. Nastupamo kao i na svakom koncertu, rekao je Vlado Kalember (64). Srebrna krila bila su prvi bend u povijesti pop glazbe u Jugoslaviji koji je premašio pola milijuna prodanih ploča, i to s pjesmom “Ana”. Magazin, Novi fosili... to su, kaže, dosegnuli nakon njih. “Ana” je bio megahit, no članove benda nitko nije poznavao jer se nisu pojavili na televiziji. Proslavio ih je Saša Zalepugin (84), koji ih je pozvao u ondašnje “Nedjeljno popodne”. – Kad su me počeli prepoznavati na ulici, mislio sam da imam mrlju na košulji ili otkopčan šlic. Ljudi su prstom pokazivali na mene, a ja sam mislio da nešto sa mnom nije u redu - kaže Kalember. Za glazbu se zainteresirao radi djevojaka. U mladalačkim godinama gledao je što cure vole, a voljele su dečke duge kose koji sviraju gitaru. - Pa sam i ja pustio kosu. Neki dečki su na plaži svirali gitare, bili su fora curama, pa sam sljedeće godine i ja nabavio gitaru i bio im fora. To je trajalo dok nisam vidio da se počela svirati popularna glazba na terasama. Pojavili su se bendovi i moja se plaža ispraznila. Na terasama sam skužio i električne gitare. Pa sam shvatio da trebam napraviti bend. Od malih terasa došao sam do najboljih ljetnih gaža. Tad se pojavilo i Bijelo dugme, koje je punilo dvorane i stadione. Htio sam i ja. Uvijek mi je netko svijetlio ispred mene - priča Vlado. Prvi koncerti Srebrnih krila bili su na serijalu modnih revija jer su imali samo “Anu”. Sljedeći singl bio im je “Ja nisam kockar, ali gubim” i tad su već bili poznati u cijeloj Jugoslaviji. Svirali su posvuda, no strepili su od prvoga koncerta u Zagrebu.
Znali su da će doći cijela ekipa s Trnja i bojali su se što će im reći kad se vrate u kvart. – Nemam pojma kako smo dogovorili 70 koncerata zaredom bez mailova, mobitela, kompjutora. Danas bi mi to bilo jako teško učiniti, a za ono vrijeme sad mi to izgleda kao čudo. Prvi smo imali i mini Woodstock, na Cmroku 1979. godine. Bijelo dugme je prije nas punilo sportske dvorane, ali Krila su bila prvi hrvatski bend koji je izašao na livadu - kaže. Istočne zemlje početkom ‘80-ih su rasturili. Tamo su danas jednako omiljeni kao i prije 40 godina. Na njihovim koncertima lani je bilo oko 20.000 ljudi. U Bugarskoj su 1981. imali 45 koncerata od kojih je 35 bilo na stadionima. U Moskvi su 10 dana zaredom svirali u dvorani koja prima 25.000 ljudi. Redali su turneju za turnejom.
HRAPAVI GLASOVI SU IN Ne poriče da su dobivali tisuće pisama, obožavateljice su ludjele za njima, ali to su, ističe, bile curice od 14 ili 15 godina. One od 20, koje su ih zanimale, bile su prave frajerice i nije bilo šanse da im priđu. Vlado i danas tvrdi da su više bili sami nego okruženi djevojkama. – Oko ponoći smo nakon nekoga koncerta hodali sami po gradu i Žuti kaže: ‘Toliko komada mašta o nama, a mi kao kreteni solo hodamo po gradu’. Bili smo hiperaktivni, ali uopće nismo imali toliko komada kako se mislilo ili pisalo - kaže Vlado i dodaje da je propjevao jer su istodobno s pojavom Srebrnih krila u svijetu bili vrlo popularni hrapavi glasovi. Bonnie Tylor pjevala je “It’s so hardy” a Smokie “Living Next Door to Alice”. - I u zemlji bel canta, Italiji, ako tih godina nisi imao hrapav glas, nisi bio pjevač. Prvi kuraž dali su mi dečki iz benda riječima ‘odlično pjevaš te hrapavce’. I ja sam odjednom bio ‘yes’ priča Vlado. Najsnažniji vjetar u leđa došao je od susjede Silvestra Dragoja Šomija, Ljerke Lekić, koja je radila kao tajnica generalnog direktora ondašnjeg Jugotona. - Došla bi nas poslušati jer je čula buku i rekla da smo joj simpatični. Sredila nam je da još kao grupa Helium snimimo prvi singl. Koji mjesec kasnije pitao sam je da me upozna s Đorđem Novkovićem rekao je Kalember. Doma bih se sa svirki vraćao u pet ujutro, a već oko devet mu je jednom zazvonio telefon. Mama mu je utrčala u sobu, budila ga i rekla da ga zovu iz Jugotona. S druge strane bio je Đorđe Novković. Pozvao je Vladu da oko devet ujutro sljedeći dan dođe k njemu. - Došao bih i da mi je zakazao u šest sati. Ponio sam ogromni magnetofon iako je kaseta bila sasvim dovoljna. Đorđe ga je uključio i za koji trenutak ugasio. Rekao je da je dovoljno čuo. Nazvao me i sutra, opet u devet ujutro, i opet me mama budila. Došao sam do njega a on mi odsvirao ‘Anu’. Napravili smo demosnimku, Đorđe je poslušao i sagnuo glavu - rekao je Kalember. Kasnije je doznao da je, kad bi Đorđe sagnuo glavu, to bio dobar znak. Tad je bio siguran da mu se nije svidjela njihova izvedba.
‘ANA’ JE BILA PREOKRET - Za godinu dana ste prvi bend u Jugoslaviji - rekao mu je Novković i iznenadio ga. Prvi bend postali su za četiri mjeseca. No sve su diskografske kuće odbile snimiti “Anu” sve dok se Novković nije posvađao u Jugotonu i natjerao ih da snime pjesmu. - Mi smo tad već bili na ljetnoj gaži u Vodicama. Desetak dana nakon što je pjesma snimljena, treštala je sa svih radiopostaja. I iz džuboksa na mini golf igralištu puštali su je svakih pet minuta. Domaći su me ispitivali: ‘Što ne pivate Anu kad pivaš isto ko i taj s radija’. Vladini roditelji nisu bili oduševljeni njegovim izborom profesije. Otac ga je dugo ispitivao “Sad sviraš, ali od čega ćeš živjeti?”. Mama se ponosila sinom. Imala je puno živaca za obožavateljice koje su joj zvonile na vrata. Jedna od njih čak je promijenila prezime u Kalember. Javljala se i na telefon, pričala s njima, ali Vladi nije nikad uručila slušalicu jer
ga nikad nije bilo doma. - Od 1978. smo stalno bili na turnejama, probama ili u studiju - kaže. Tad je imao djevojku Njemicu, kojoj je napisao da mu kupi gitaru.
PRED MINISTROM SSSR-A
- Sve sam opisao i rekao da to pokaže prodavaču, on će znati sve. I dođe ona, s gitarom izlazi iz aviona i ulazi u autobus, a u zgradi vidim kako gitaru nosi policajac. Nisam joj rekao da će carina možda upitati za gitaru, niti je upozorio da je šverca. Već sam se pozdravio s gitarom, a ono ispalo da joj je policajac udvarao - smije se danas. Spektakularnih deset koncerata u Moskvi, kao i niz drugih koje su na toj turneji odradili, dobili su na zahtjev ministra kulture ondašnjeg SSSR-a. - Bili smo u Bugarskoj, gdje su se zatekli ministri kulture svih zemalja. Nakon koncerta bio sam u ogrtaču u garderobi i pokucala mi je organizatorica. Ministra kulture bivšeg SSSR-a upoznao sam mokre kose u ogrtaču. Rekao je da sve što je vidio u Sofiji hoće vidjeti i u svojoj zemlji. Prvi put je tad SSSR pristupio jednoj turneji na zapadnjački način. Dali su najveće dvorane, polijepili goleme plakate, koje sam tad vidio prvi put u životu.
BUGARI JOŠ VOLE KRILA
U svakom gradu imali smo pet koncerata, a u Moskvi deset - prisjeća se Kalember. Rusima nije bilo teško poslati kamione u Jugoslaviju, natrpati ih opremom i vratiti. Željeli su dašak Zapada u svojim dvoranama. - Krila su tad opremu nabavljala u New Yorku. Tamo bismo kupili što nam je trebalo, pa u cargo avione. Platili smo carinu i to je bilo to. Uvezli smo je kao i bilo što drugo - kaže Kalember. Srebrna krila i danas pune svaku dvoranu u Rusiji, Bugarskoj..., kamo ih često zovu. Ne misli o sebi da je velika zvijezda i najdraže mu je govoriti o danima kad je u grupi Korona, preteči Srebrnih krila, svaki dan, bez ijednog slobodnog dana, svirao kod Vilčeka, gostionici na Staroj karlovačkoj. - U Koroni sam bio gitarist, a kad se basist oženio i preselio se u Rijeku, prešao sam na bas, a Žuti ušao kao gitarist. Izgled benda mi je bio važan, pa sam pozvao Adija Karaselimovića jer je bio zgodan i sviđao se curama. Postali smo trojka, Adi, Dado i ja. Duško Mandić je često dolazio kod Vilčeka. Rekao sam mu da radimo bend i tako je nastala prva postava Srebrnih krila - ispričao je Vlado.