24sata

ŽIVOT U DIVLJINI

MUČI IH NEDOSTATAK VODE, PA IM JE NOSIM CISTERNOM, A I NAPADI VUKOVA SU, NAŽALOST, SVE ČEŠĆI OVDJE...

-

Nabavljao ih je iz Slavonije, s Grobnika pored Rijeke, iz Popovače i iz Ledenice. Kupovao ih je kao ždrebad i dovozio na Velebit, gdje su počinjali novi život.

Paša na Velikom i Malom Rujnu jedna je od najkvalite­tnijih na Velebitu. Ima je dovoljno tijekom cijele godine, a jedino što im fali je – voda. Naravno, ljeti. Drago tad svaki drugi dan kamionom na koji je natovarena cisterna dovozi vodu i raspoređuj­e je na nekoliko pojilišta. Konji ne rade nikom štetu, ali velika šteta čini se njima. - Sve bi bilo u redu da nema vukova. U godinu dana zaklali su 42 ždrebati. Možete li to vjerovati? Ne znam kakva smo mi država da se to dopušta. Ostale zemlje Europske unije od toga su odustale, a ovamo vukove dovoze helikopter­ima. Iz ove su kobile izvukli ždrijebe dok se ždrijebila i zaklali ga. Našao sam je u mukama, sa strašnim ranama. Spremio sam pušku i prelomio u sebi: ‘Moram je osloboditi muka da se ne pati, jadna beštija’ - kaže Drago pokazujući riđu ljepoticu i nastavlja: – I onda me pogledala u oči... Nisam mogao. Preživjela je i sretan sam svaki put kad je vidim. Pobijedila je. Danima sam je hranio, pojio i obilazio. Ona je junak. Ali ta strašna muka i dalje ne prestaje. A morala bi!

‘NE VODIM TURISTE TU...’

Vrleti Velebita na kojima je nekad bujao život danas su većinom puste i konji su tu kao promatrači promjena koje dolaze vrlo brzo. Brže nego oni kad začuju Dragin poziv. Samo je jednom dobio za njih poticaj. Njegov altruizam i obećanje pokojnom ocu ono su što ga gura naprijed i ono što konjima jamči slobodu. Svaki od ovih konja je čipiran. Ima vlasnički list i prijavljen je Hrvatskoj poljoprivr­ednoj agenciji. Konji se obično kreću u dvije ili tri grupe, ali uvijek dovoljno blizu da se mogu uočiti s glavnog puta. Nema nikakvog turizma koji spaja ljude i ove konje, ali putnici i penjači koji osvajaju vrhove Rujna, ako imaju sreće, sretnu ih u prolazu. Tad počne fotografir­anje i divljenje. - Ne vodim turiste da ih vide, ali da me netko pita, poveo bih ga da ih vidi. Stvarno su lijepi. Moja unučica ih obožava. Doma ima šalice, jastučnice, odjeću... Sve sa slikama konja.

Hrvatski hladnokrvn­jak ime je pasmine ovih konja. Nastao je dugotrajni­m križanjem toplokrvni­h kobila s uvezenim pastusima hladnokrvn­ih pasmina. Imaju jaku glavu, malo su niži od prosjeka, a njihove čvrste kosti garantiral­e su to da se radi o dobrim radnim konjima.Spavaju stojeći, kao i svi drugi konji.

PRAVO PRIJATELJS­TVO

Na nogama, tako, provedu cijeli svoj vijek, od 20

do 30 godina. - Ovakvog prijatelja teško da ćete igdje naći. ‘Ej, a di si mi ti?’ - obraća se Drago jednom od svojih 55 divljih prijatelja, riđanu crne grive i repa. Dok hodamo po tvrdoj i od studeni suhoj zemlji, reski zrak grize nam promrzle obraze. Pozdravlja­mo divlje konje Velebita. Vozimo se dalje, a oni nas prate pogledima. Jedino što se možemo nadati je da je pred ovim divnim bićima mirna noć, u kojoj neće biti napada vukova.

 ??  ?? Dovodim konje ovamo od 2000. godine, želim ih imati ukupno 85, priča nam DragoPREDI­VNA BIĆA
Dovodim konje ovamo od 2000. godine, želim ih imati ukupno 85, priča nam DragoPREDI­VNA BIĆA
 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia