Oca su nasmrt prebili u Bučju i još ga tražim

PRIČE LOGORAŠA Tražeći tatu, Antun Oblak (63) od bivših logoraša iz Bučja doznao je da su ga u prosincu iz logora iznijeli zamotanog u deku i odvezli u nepoznato

Antun Oblak iz Prekopakre oca Viktora traži od 1991. godine. Kako je čuo, pripadnici banjolučkoga korpusa njegova su tatu odveli iz kuće u Lipiku. Nakon Bijele stijene završio je u logoru Bučje, odakle mu se gubi svaki trag. - Oca sam vidio te godine u rujnu u centru Lipika. Sjedio sam sa suborcima na kavi, a on je prolazio i rekao da žuri kući odnijeti kruh. Nije htio ni sjesti. Supruga mi je otišla u izbjeglištvo, a ja sam ostao u Prekopakri braniti svoju kuću i svoj grad. U to ratno vrijeme nečiji nestanak nije bio neobičan. Očev nestanak prijavio sam 1992. godine Crvenom križu, no stalno sam se nadao da će se ipak vratiti kući. Da će se vratiti kao što su se ostali vratili. No kad ga nije bilo na razmjeni zarobljenika 16. siječnja 1992. godine, nada se počela gasiti otirući suzu pripovijeda Antun. potpuno prebijenog. Gotovo da i nije davao znakove života. Nakon nekog vremena došli su s nekom dekom, stavili ga u nju i odnijeli. Od tada mu se gubi svaki trag. Puno puta sam obilazio to Bučje, te objekte, od kojih su ostale samo ruševine. No ja ni dan danas ne znam gdje su zakopali moga tatu govori Antun. Priznaje kako mu je vrlo emotivno i bolno govoriti o njegovu nestanku te da tvrdnja kako vrijeme liječi sve rane nije točna. - Tata mi fali i dan danas. Emocije se posebno uskovitlaju kada dođu Svi sveti, Božić, Uskrs... Nemaš gdje zapaliti svijeću. Nemaš se gdje pomoliti. I to su dani kad ga sanjam. A obično ga sanjam da mi dolazi. Onda se odvezem do Spomen doma Bučje, zapalim lampaš i pomolim se - iskreno priznaje Antun. Otkad je u mirovini, kaže, rijetko odlazi na Bijelu stijenu, gdje je njegov otac odveden prije Bučja. Dok je vozio kamione, zastao bi na tome mjestu, promislio i prisjetio se svih uspomena na nestalog oca. A onda bi ga put odnio nekuda dalje i svoju bol duboko bi potisnuo. - Moj otac je bio vrlo dobar čovjek. Dobar kao kruh. Uvijek je bio miran, tih, povučen, ali uvijek za društvo. Nije bio nimalo strog. Među prvima je uzeo člansku iskaznicu HDZ-a i živio za Hrvatsku. Eto, slobodnu Hrvatsku, nažalost, nije doživio. Nekoliko godina nakon njegova nestanka, kad sam shvatio da više neće doći, e, to je bilo najteže - spuštajući pogled kaže Antun. Vjeruje da se u pronalasku nestalih sve ove godine moglo više učiniti. No, kaže, zašto se nije učinilo, to mora odgovoriti netko drugi.