Anamaria je kraljica neba LJEPOTICA, RATNICA, PILOTKINJA
Zadar: Anamaria Ćurković (23) još je u vrtiću crtala avione. A sad joj još malo treba do čina poručnice i borbene pilotkinje
HRABRA I USPJEŠNA Anamaria (23) uskoro će, kad napuni 200 sati leta, dobiti pilotski znak HRZ-a...
Najljepše mi je letjeti noću. Digneš se u zrak i svaki put se ponovo iznenadiš kako po mraku izgledaju osvijetljeni gradovi i sela, a prostori bez svjetla između njih izgledaju kao crne rupe, rekla nam je Zadranka Anamaria Ćurković (23), žena koja leti bez krila. Ona je kadetkinja na školovanju za pilotkinju helikoptera, a “krila” će dobiti na promociji kad u potpunosti završi dugotrajno petogodišnje školovanje. U pilotskom žargonu, naime, krila se dobiju onog trenutka kada dobiju zvanje vojnog pilota. Anamaria je u obuci upravljala i češkim avionima, no ipak ju je HRZ namijenio za helikopter. Kaže da mu je prednost pred avionima to što njime možeš sletjeti bilo gdje budući da se može okomito sletjeti, a avioni ipak trebaju piste. Tek će nakon školovanja znati na kojem će tipu helikoptera nastaviti svoju letačku karijeru. - Pa kad bih kupovala sebi helikopter, ‘za po doma’, bio bi to Bell jer Bell je za gušt, za razgledavanje, a i sad ga već dosta dobro poznajem. Kako učim letjeti baš na njemu, jako sam ga zavoljela nakon toliko ‘druženja’. O kupnji, doduše, nisam nikad ni razmišljala jer ipak su to visoke cijene - smije se buduća pilotkinja. Kaže da se u noćnom letu dosta vode po vizualnim orijentirima, prate obrise mora i koristie se odrazom mjesečine te rasvjetom gradova, mjesta, sela... - E, to je za mene navigacija! Sviđa mi se što smo mi letači usko povezani s prirodom i što letimo u skladu s njom. Općenito volim izvanaerodromska slijetanja. Gušt je sletjeti na livadu, a ponekad u daljini vidimo i ljude koji obrađuju oranice ili su ovce ili bilo koje druge životinje. U takvom je okruženju najzanimljivije izvršavati zadatke. I da, vidimo djecu i ljude kad nam mašu sa zemlje kaže Anamaria. Ona je od malih nogu znala što želi raditi u životu. Tete u dječjem vrtiću uvijek su znale koji je njezin crtež u hrpi dječjih radova. - Još u vrtiću crtala sam avione - smije se. Nakon vrtićkih dana te završene osnovne i srednje škole MIOC, odnosno današnje Matematičke gimnazije, javila se na natječaj MORH-a za vojne pilote 2013. godine. Prvo je morala je proći liječnički pregled da se vidi je li zdravstveno sposobna pilotirati nakon školovanja. Potom ju je čekala selekcija na češkim avionima ZLIN 242 L nakon jednomjesečne obuke. Prošla ju je, a od sedam kandidata s njom u grupi na selekciji danas je jedina u naraštaju iz tog programa “kadet” koja je ostala pri svom cilju. Danas je jedna od šest pripadnika 22. naraštaja vojnih pilota, a kolege su joj iz programa Izvan projekta kadet. - Završila sam redovno Prometni fakultet u Zagrebu, Zavod za aeronautiku, i prošla vojni rok. Nije lako biti vojna i akademska osoba u isto vrijeme, moram priznati. Odletjela sam oko 160 sati, a kad napunim okvirno 200, očekujem i nadam se činu poručnice i na promociji dobivam pilotski znak HRZ I PZO. Nakon toga, ovisno o zapovijedi, idem u školu za nastavnika letenja, a hoću li svoju karijeru nastaviti na Kiowama ili na transportnim helikopterima, još ne znam. Sve ovisi o potrebama HRZ-a. Ostalo mi je još malo sati i jedva čekam kraj obuke. - kazuje. Njezin školsko-letački dan počinje buđenjem u šest. Najprije vizualizira let za taj dan, od polijetanja do slijetanja, jer u 93. zrakoplovnoj bazi u vojarni “Pukovnik Mirko Vukušić” u Zemuniku nemaju simulatore za BELL-206B, a vrlo je korisno proći “u glavi” sve što treba odraditi. - Helikopter je zaista poseban i morate ga poznavati i saživjeti s njim tako znate unaprijed kako će se ponašati na vaše promjene komandi, odnosno da pravodobno spriječite njegove tendencije. Ono što helikopter ‘želi’ izvesti morate unaprijed znati i, jedino ako ga doživite kao nekakvo svoje drugo tijelo, možete laganim upravljanjem korigirati njegove ‘namjere’ i postići da vas ‘sluša’. Na obuci su nam govorili da je gotovo pa dovoljno pomisliti što želiš da helikopter napravi i on to radi. Do te mjere pokreti upravljanja moraju biti minimalni, a najviše u okomitim polijetanjima i slijetanjima. Za helikopter morate imati osjećaj. Zato je prije svega dobro proći cijeli postupak u glavi, i to više puta u pripremi za letenje. Prvi solo let na helikopteru imala sam 15. prosinca 2016., zauvijek će mi ostati u sjećanju. Biti u zraku za mene je najljepši osjećaj, a pogled iz zraka na našu lijepu Hrvatsku nešto je što oduzima dah svaki put - kaže. (rbo)