Tek sad znam koliko mi tata silno nedostaje

BITKA ZA VUKOVAR Duško Smek zvani Bosanac otišao je s postrojbom 1991. dragovoljno u Vukovar. Držao je Sajmište i nestao u proboju. Supruga i kći još ga traže

Nadam se, ali ne vjerujem da će se sudbina mog oca saznati. Da ga nađu, to bi mi donijelo potpuno olakšanje. I mir za moju dušu. Najgore mi je to što nemam gdje zapaliti svijeću. Nemam kome sjesti na grob i popričati, tužnim glasom kazuje Antonija Smek (31) iz Zagreba, dok joj se oči cakle od suza, a brada podrhtava. Kao petogodišnja djevojčica ostala je bez oca Duška. A Duško, zvani Bosanac, beskrajno ju je volio. Želio je da bezbrižno živi i odrasta u slobodnoj zemlji, koja je te 1991. krvarila. Da bi joj omogućio slobodu, dragovoljno se priključio obrani domovine, kasnije 204. brigadi, i otišao u Vukovar. Iz kojeg se do danas nije vratio. Iako prolazi i 27. godina, njegova supruga Veronika (58) još se nada da je živ. mi je rekao: ‘Idem tamo kamo idu svi. Ja te sad ostavljam, ali znam, ako mi se što desi, da će moje dijete imati sve’ - prisjeća se Veronika. Mjesec i pol dana prije proslavili su šestu godišnjicu braka. Nisu se čuli svaki dan, povremeno radiovezom. Zadnji put, kaže Veronika, javio se 14. studenog 1991. godine. - Rekao mi je da se uskoro vidimo i da dolazi doma. No od tada mu se gubi svaki trag. Sa suborcima je držao položaj Sajmište i s njima krenuo u proboj. Oni koji su se uspješno dočepali slobode došli su mi na vrata i rekli: ‘Ako Duško ne dođe tijekom noći, neće se ni vratiti’. Govorili su mi da je bio dobar borac i dobar čovjek. Od njih sam saznala da je zapeo u Plavom podrumu u Petrovcima. Dvije naše vojnikinje zadnje su, navodno, vidjele moga supruga i njegovih dvoje suboraca. Svjedoče da je neprijateljska vojska njih trojicu izvela iz tog podruma, no kako su one ostale u njemu, nisu mogle reći kamo su ih odveli i kako su završili. Bilo je mukotrpno čekati i iščekivati, a još gore prihvatiti da se moj suprug nije vratio prisjeća se Veronika. Spoznati da je s 32 godine ostala sama s petogodišnjom kćeri nije joj bilo lako. Dijete bi odvela u vrtić, ona otišla na posao, a kad bi joj nadređeni izašli u susret, tad bi pokušavala saznati što se dogodilo njezinu suprugu. - Pisala sam obavijesti po logorima da vidim je li možda tamo. Saznala sam da ga nema niti na jednom popisu. Neki bi mi govorili da je živ, drugi da nije... Ali ja mislim da mu se nešto dogodilo tog 18. studenog u 19.15 sati. Na TV-u je bila pjesma Dražena Žanka ‘Od stoljeća sedmog’. U jednom trenutku strop nad mojom glavom počeo je pucati ukrug. Čim sam promijenila pjesmu i program, prestalo je pucati - svjedoči Veronika. Sve ovo vrijeme, kaže, snagu je crpila iz kćeri, koja joj je i danas sve i kojoj je podredila cijeli svoj život. - Samo me ona gurala, ona mi je bila sve. Doslovce sam sve podredila njoj - kroz suze, ali glasom punim ponosa, govori Veronika čvrsto grleći Antoniju. Smiri se, obriše suzu ispod naočala pa prizna koja ju je rečenica najviše boljela svih ovih godina: