AVNATELJ ZA UINNESSA

OVE NA EKAVICI. POBJEGAO JE OD LIČKIH SNJEGOVA JER NIJE HTIO TRPJETI IZRUGIVANJE

Najveće priznanje u životu nisu mi bile kolajne, plakete ili pehari, već činjenica da su svi zaposlenici kazališta Kerempuh 2013. potpisali peticiju da ostanem na čelu te kuće. Glumci su me spasili i 1991. godine, kaže Duško Ljuština (69). Najdugovječniji kazališni ravnatelj i menadžer iza sebe ima i glumačku karijeru. Proglumio je silom prilika na američkoj turneji s predstavama “Oslobođenje Skoplja” i “Karamazovi”. Glumac Mile Rupčić dobio je dijete i otputovao, pa je Ljuština umjesto njega igrao u Los Angelesu. U New Yorku ga je Miodrag Krivokapić upitao može li odigrati predstavu da on posjeti rođake, piše Ljuština u svojoj knjizi “Rasprodano”. – Bila je to zadnja predstava na turneji i ja sam je odigrao. Jedini sam hrvatski glumac koji je proglumio u Hollywoodu, a karijeru završio na Broadwayu. Nakon toga sam odlučio da nikad više neću glumiti – rekao je Ljuština. Naš najuspješniji kazališni menadžer prve je organizacijske korake napravio – Zarađivao sam mjesečno oko, današnjih, deset tisuća eura. Vozio sam BMW i stanovao u stanu od 280 kvadrata – priča Ljuština. Istovremeno je pokrenuo još jedan posao. S budućim puncem je zakupio jedan brijeg i prodavao tisuće tona voća. Kako vinograd na brijegu nije bio održavan, od tog su grožđa pekli rakiju. Navečer bi mu dolazili Rade Šerbedžija i Mile Rupčić. Ljuština ističe da ga je život naučio boriti se. Rođen u Glibodolu, zbog velikih se snjegova, kao školarac preselio obitelji u Srijem. – Surovi dječji podsmijeh koji sam doživio u Srijemu sudbonosno je utjecao na moj život. Pobjegao sam od teških ličkih snjegova, od pješačenja, a tamo su mi se djeca smijala dok sam u školi recitirao stihove na ekavici. Samome sam sebi rekao: “Nećete se vi meni smijati. Ja ću ipak radije šibati sedam kilometara pješice do škole, nego trpjeti da mi se izrugujete” – prisjeća se Ljuština. U ogulinskoj gimnaziji su ga primili u Savez komunista što je tada bila potvrda da ste uzoran član društva i dobar đak. Bio je radostan i uvjeren da će njegov otac za tu priliku ispeći janje. Tata ga je s mučnim zaprepaštenjem upitao „Sine, pa što ti je to trebalo?“Govorio mu je da su bili među bogatijim ljudima u selu, a onda su ih otjerali u seljačku radnu zadrugu. Iz zadruge izašli su kao sirotinja, jer su si članovi Partije uzeli bolje žlice, bolje tanjure, bolji plug, bolje konje. Zbog estradnog menadžeriranja u Centru za kulturnu djelatnost njegovi su poznanici dugo vagali hoće li ga primiti. Menadžerstvo mu je omogućilo luksuzan život, netipično za omladinskog rukovoditelja.