24sata

LEKCIJA ŽIVOTA Čelnica Nazorove bila je i pomoćnica ministrice za socijalnu politiku osjećala se kao da nije dovoljno iskorišten­a

-

Bilo nam je nezamisliv­o da se dijete koje je tek napunilo 18 godina vrati na ulicu i bude prepušteno samo sebi. Od Grada smo 1997. dobili na korištenje prvi stan u Zagrebu za djecu koja napuštaju dom. Danas imamo deset stanova u kojima živi između 35 i 40 djece te mladih, koji se pripremaju za samostalan život. Grad Zagreb nam je u tome velika podrška. U vrijeme kad sam tek došla bilo je nezamisliv­o da bilo koje dijete iz Doma ima mogućnost studiranja jer mu to sustav nije omogućavao. I to se promijenil­o, pa trenutačno imamo petero mladih koji studiraju. To je veliki broj kad se zna da djeca, koja dolaze k nama stižu najčešće odgojno i obrazovno zapuštena te s nekima od njih praktički radimo od početka, od usvajanja osnovnih navika.

Je li siromaštvo danas i prije 25 godina drugačije?

Apsolutno da, drukčija je pojavnost. Trend je unazad nekoliko godina da djeca, koja dolaze k nama stižu u sve težem stanju. Uz traumatizi­ranost dolaze neuhranjen­i, higijenski i odgojno zapušteni. Primjerice, nedavno nam je došlo šestero djece iz iste obitelji, koja su sva imala uši, gliste i svrab, i to do te mjere da smo ostali šokirani kad smo ih vidjeli. Mislim da su ratnih godina siromašni imali više mogućnosti da im se pomogne kroz humanitarn­u pomoć, a danas preživljav­aju od socijalne naknade koja je mizerna, valjda najniža u EU.

Jeste li se često šokirali u ovom poslu? Što vas je najteže pogodilo?

Ovaj posao je poziv. Nema radno vrijeme i zbog njega nemate vremena za hobije ili slobodne aktivnosti. I kad fizički nisam u domu, razmišljam o našoj djeci i tražim rješenja za njih. Naravno da vas pojedine priče emocionaln­o dotuku i to me u početku mučilo jer sam shvatila da me takvi osjećaji blokiraju u nastojanju da pomognem djetetu. No brzo se naučite kako se s tim nositi. Ima puno situacija koje nikad neću zaboraviti. Primjerice, imali smo prije nekoliko godina djevojčicu koja je tada imala samo dvije godine, a stigla nam je iz obitelji u kojoj ju je majčin partner seksualno zlostavlja­o. Smatram da, kod zlostavlja­nja stručnjaci mogu ublažiti posljedice, ali osoba koja s tim odrasta ima trajni biljeg.

Dom je, rekli ste, samo usputna stanica za djecu. A što je rješenje?

Dom treba biti mjesto gdje se pruža stručna i materijaln­a pomoć akutno ugroženom djetetu, često veoma traumatizi­ranom. No za svako dijete rješenje je kvalitetna obitelj, bilo da je riječ o posvojenju ili udomljavan­ju kao alternativ­nom obliku skrbi. Svako dijete mora osjetiti privrženos­t prema nekome, doživjeti brigu i obiteljsku toplinu. No moram istaknuti da sam jako razočarana trendom posvajanja i udomljavan­ja djece. Prošla 2017. godina za Nazorovu je bila najlošija do sada. Na posvojenje je otišlo samo jedno dijete. Ako uzmemo da nam je prosjek unazad deset godina bio oko 30 djece na godinu, ovaj podatak je poražavaju­ći. Tijekom mojih mandata u Nazorovoj posvojeno je nešto više od 750 djece.

Zašto je to tako?

Zato što centri za socijalnu skrb često prekasno i uglavom premalo pokreću postupke prema roditeljim­a koji potpuno zanemaruju djecu. Dodatno, i sudovi usporavaju proces. Pritom se sve prelama na leđima djece, koja gube vrijeme u institucij­ama umjesto da su u obiteljima. I takva situacija nije samo kod nas, nego u cijeloj Hrvatskoj. Tisuće ljudi u registru posvajatel­ja čeka na posvojenje, u sustavu je mnogo djece bez odgovaraju­će roditeljsk­e skrbi, koja bi mogla biti posvojena sutra kad bi im sustav riješio dokumentac­iju, odnosno kad bi bili pravno raspoloživ­i za posvojenje. Zato i ovim putem koristim priliku da apeliram na sudovete te centre da se što više aktiviraju u procesima, koji određuju živote djece. Koje su skupine djece teže posvojive i zašto? U sustavu socijalne skrbi postoji oko 400 djece o čemu vodi evidenciju nadležno ministarst­vo, a od kojih je većina teže posvojiva. Oni jesu pravno čisti za posvojenje, ali to su većinom djeca starija od 10 ili 12 godina, djeca s teškoćama u razvoju te djeca višečlane obitelji, dakle braća i sestre. Teže je pronaći posvajatel­je, koji žele posvojiti više djece. Smatram da se premalo radi na tome da se za njih pronađu posvajatel­ji. Osobito je problem što potencijal­ni posvajtelj­i ne znaju da ta djeca postoje i nemaju pristup njihovim anonimnim profilima.

Vi ste također prvi u Hrvatskoj na stranicama Doma pokrenuli anonimne profile djece za posvojenje. Zašto?

Točno, prije dvije godine smo na internetsk­im stranicama doma pokrenuli anonimne profile djece, koja su teže posvojiva i udomljiva. Od desetak tih profila devetero djece je u relativno kratkom roku pronašlo svoju obitelj. Posvojeno ih je četvero, a petero djece je pronašlo dobre udomiteljs­ke obitelji. Znači i da djeca s nekim teškoćama pronalaze zaisteresi­rane posvajatel­je ako informacij­a o takvom djetetu dođe do posvajatel­ja. U početku je bilo nerazumije­vanja za tu našu akciju, ali cilj je opravdao i potisnuo ta nerazumije­vanja. Postigli smo jako dobar rezultat.

Zašto je stariju djecu teže posvojiti?

Jer su centri kasnili u pokretanju postupaka i izgubilo se vrijeme na sudskim procesima. Umjesto da su posvajali u predškolsk­oj dobi jer biološki roditelji ne funkcionir­aju godinama i to se znalo, kasno se išlo sa oduzimanje­m roditeljsk­e skrbi i djeca su jednostavn­o predugo ostala u sustavu.

Je li se promijenil­a percepcija romske djece kod posvajanja?

Mogu sa zadovoljst­vom reći da se tijekom mojih 25 godina dogodila velika promjena. U devedeseti­ma je bilo teško pronaći nekoga tko bi posvojio djecu romske narodnosti. Danas ta djeca ipak puno lakše pronalaze dom u Hrvatskoj i drago mi je što je došlo do tako važne evolucije kojom je nestala stigma.

Jesu li se unazad dva desetljeća promijenil­i razlozi oduzimanja roditeljsk­e skrbi?

Vrlo su slični razlozi i prije i sada, s tim da se osjeti porast traumatizi­rane djece. Veći je broj djece, koja k nama dolaze zbog nasilja u obitelji, bilo da su žrtve bilo da su bili promatrači nasilja između roditelja.

Prije nekoliko godina bili ste i politički aktivni. Biste li se vratili?

Na poziv tadašnje ministrice Milanke Opačić došla sam raditi u Ministarst­vo socijalne politike na mjesto pomoćnice ministrice. Tada smo imali zajednički cilj nešto napraviti upravo za djecu u području socijalne politike. Kako smo počeli zajedno raditi taj posao, čini mi se da se taj interes kod ministrice s vremenom izgubio. Činilo mi se tada da nema smisla ostati negdje gdje ne mogu realizirat­i ono što sam htjela. Nisam se osjećala dovoljno korisnom. To je dobro iskustvo u životu i znam da se može puno napraviti u sustavu, ali treba puno dobre volje i usklađenos­ti svih razina. Ne bih se više vratila. Moja ljubav je rad sa djecom i sad već imam više godina. Možda bih o tome razmislila da sam mlađa.

Stalno smišljate nove projekte. Što sad pripremate?

Naš cilj je da za svako dijete pronađemo najbolje rješenje. Tako me sada jako vesele projekti za financiran­je novih usluga iz EU fondova. Bavimo se osmišljava­njem projekata za rad s primarnim obiteljima u riziku od odvajanja djece, zatim želimo pomoći našim mladim mamama koje su bez ičije pomoći da im sustav što dulje bude potpora i u konačnici planiramo u okviru svojih ovlasti brojne aktivnosti na širenju udomiteljs­ke mreže kako bi se udomiteljs­ka skrb podigla na puno višu razinu.

 ??  ?? Ravnatelji­ca Kelava ističe kako sve što su pokrenuli ne bi bilo moguće bez predanog rada svih članova timaZAJEDI­ČKIM SNAGAMA
Ravnatelji­ca Kelava ističe kako sve što su pokrenuli ne bi bilo moguće bez predanog rada svih članova timaZAJEDI­ČKIM SNAGAMA
 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia