O JE ČASNO JETI U JAMI KAD BISMO SIŠLI, NE BISMO ZNALI TKO JE TKO, VIDIŠ SAMO OČI, A SVE OSTALO JE CRNO...

ALI ŠTO NAS ČEKA. VRLO JE TEŠKO BILO SVAKI SE DAN OPRAŠTATI SA ŽENOM I DJECOM...’

Trideset godina radio sam pod zemljom, u rudniku na području Labinštine. Vadili smo ugljen iz jama raznih dubina. U Raši na dubini od 350 metara ispod razine mora, u Labinu se radilo na dubini i do 700 metara, a u Tupljaku je to bilo 310 metara dubine. Pamtim sve kao da je bilo danas. Počeo sam raditi 1971. godine, a potječem iz rudarske obitelji jer je prije mene u rudniku radio moj otac, kojeg su ubili Nijemci 1944., a radili su i moj djed te stric, prisjetio se Josip Pino Štemberg (73) iz Labina. Istarski ugljenokopi Raša, rudarsko poduzeće, nakon Drugog svjetskog rata obuhvaćalo je niz rudnika (Labin, Ripenda, Vinež, Koromačno, Raša, Tupljak) u zajedničku proizvodno-tehnološku cjelinu. Pino kaže da se tijekom radnog vijeka, isto kao i mnogi radnici, svakog dana “pozdravljao” s danjim svjetlom i spuštao u rudnik. Rudari nikad nisu znali što ih čeka na poslu. - Čovjek zavoli taj posao jer, kad jedanput siđete u jamu i osjetite miris ugljena te doživljaj dubine, to vas zaokupi. Iako je to bio težak fizički rad i kruh sa sedam kora, opet bih bio rudar da se ponovno rodim - ispričao je bivši upravitelj rudnika. Rudari su imali beneficirani radni staž, pa ako su radili 12 mjeseci, pisalo im se 18 mjeseci. Pino je u mirovinu otišao 1999. godine. - Labinski rudnik zatvoren je 1988. godine, a onaj u Tupljaku 1999. Teško je bilo, vrlo emotivno, odvajati se od sina i žene te svaki dan odlaziti u duboku jamu na posao. Kao upravitelj radio sam skoro cijeli dan. Nije bilo niti jednoga gradilišta u jami a da ja nisam bio na otvaranju gradilišta. Brinuo sam se i o zaštiti rudara - prisjetio se.