Radilo se od šest sati. Pino je ustajao u četiri, sjedao na autobus u pet i dolazio na posao. Radilo se i subotom, i to bez iznimke, pa je rudarima taj “kruh sa sedam kora” bio gorko-sladak.

NO UZDRŽAVAO OBITELJ. I DANAS MI PRILAZE I GOVORE: ‘E DA NAM JE BAREM OPET U JAMU’

- To je za mene ipak bio ‘posao iz snova’. Spuštanje u okno trajalo je ovisno o dubini jame, a nismo mogli ići bez crnog odijela koje je visjelo pod određenim brojem, različitog za svakog rudara. Bez lampe se također nije smjelo u jamu, a kad smo izlazili iz okna, za onoga tko nije vratio odijelo koje je visjelo pod određenim brojem znalo se da nije izašao iz okna. To je bio znak za uzbunu. Norma je bila 15 tona ugljena na dan, koji se ukrcavao i vozio kamo je trebalo. Krcalo se u željezni transporter - rekao je nekadašnji rudar. Godine 1942. bila je, kaže, najveća proizvodnja, više od 1,000.000 tona. Radilo je tu 10.000 ljudi, od toga 6500 rudara, a ostalo su bili električari, mehaničari, radnici u radionicama... - Rudnik je do 1944. godine opskrbljivao talijansku mornaricu, vojsku i sve njihove tvornice koje su koristile parne strojeve, a poslije Italije smo radili za potrebe jugoslavenskih željeznica... U vrijeme mojeg upravljanja bilo je devet smrtnih slučajeva, a niti jedan slučaj nije bio da nisam ja bio nazočan. Tu onda dolazi inspekcija, policija... Obično je uvijek rudnik bio kriv za smrt rudara. To je posao s posebnim opasnostima. Tijekom rudarenja na ovom području bilo je oko 60.000 nesreća. Bilo je i banalnih slučajeva izvan rudnika, koji su, nažalost, završavali smrtnim posljedicama. Sjećam se jednog, tijekom obroka u kantini, izvan rudnika. Čovjek je jeo i počeo se gušiti. Nije mu više bilo pomoći. Gledate ga, guši se i ne možete mu pomoći. To je zaista bilo užasno gledati - prisjetio se s tugom Pino. Rudnik na Labinštini bio je površine 30-ak hektara, tvrdi Pino, a hodnika pod zemljom bilo je nebrojeno mnogo. Iako je cijeli život radio s ugljenom, danas nema posebnih zdravstvenih tegoba. - Više problema bilo je s bolnim leđima i prehladama jer se svaki dan trebaš prati (izađeš iz rudnika potpuno crn). Prepoznavali smo se po glasu jer smo svi bili jednaki - potpuno crni! Samo su nam se oči vidjele. Kupali smo se zajedno i prali jedan drugome leđa. Drukčije nisi mogao biti čist. Bilo je tu i smijeha i zafrkavanja zbog toga. Plaća rudara bila je dobra. Primjerice, 1999. rudar je imao plaću kao danas oko 9000 kuna. Mnoštvo rudara i danas mi prilazi na ulici i govori: ‘E, da nam je vratiti se u jamu’. Tad si kao rudar mogao prehraniti cijelu obitelj bez problema - prisjetio se. Kaže i da im je Tito dva puta bio u posjetu, ali nikad nije ušao u okno. Jedan od posjeta bio je 1971. godine, kad je Tito u Labinu održao govor povodom otvaranja T-Plomin 1. - Tad je cijeli državni vrh došao. Bili su ondje i Savka Dabčević, Miko Tripalo... Rudari su pozdravljali Tita i mahali mu, a i on je pozdravljao njih. Rudari su voljeli Tita - dodao je Pino. I labinski gradonačelnik Valter Glavičić (43) potječe iz obitelji rudara. - Moja dva pokojna nonića bili su rudari i iz tog rudnika je proizašlo sve. Osim rudara, koji su krvavo radili cijeli radni vijek, imali smo strojare, pumpiste, električare, kadrovske službe... A u špici je radilo 10.000 ljudi. Radilo se punom parom. Tu je radila Jugoslavija ‘u malom’, jer su dolazili iz gotovo svih krajeva bivše države. Moji nonići uvijek su pričali da se znalo da je netko od rudara ostao dolje kad bi se oglasile sirene. Tad nije bilo mobitela da se javi tko je ostao i onda se pred rudnikom satima stajalo i čekalo da se vidi tko je nastradao. Tad nije bilo nezaposlenih jer, čim si završio srednju školu, čekao te posao - prisjetio se gradonačelnik Labina priča svojih djedova. Nakon Drugog svjetskog rata istarski ugljenokopi Raša veoma su bili važni za obnovu i izgradnju jugoslovenske države. Godine 1948. nova je nesreća pogodila ugljenokope: u eksploziji metana poginulo je 86 rudara. Šezdesetih godina jeftina nafta uzrokovala je krizu ugljena. Velike zalihe ugljena izazvale su pad proizvodnje i broja djelatnika, a za smanjenje zaliha sagrađena je Termoelektrana Plomin 1. U svibnju 1999. prestala je proizvodnja u Tupljaku, a krajem te godine jama je zatvorena, čime je ujedno zatvoren posljednji ugljenokop u Hrvatskoj. - Budući da imamo rudarsku baštinu, cilj je obnoviti labinski ‘šoht’, visoki čelični toranj, sagraditi lift i napraviti podzemni grad kako bi se vlakom kroz tunele nekadašnjeg rudnika došlo u Rabac, drugom trasom u Rašu, Plomin... To nam je važan projekt koji će ponovno oživiti našu baštinu kaže za kraj gradonačelnik.