‘Da ga nađem, pokopala bih ga uz oca...’
OČAJNA MAJKA U samo 18 dana Marija Jurić izgubila je muža i sina kojega još traži. Čula je da su lovci iz Trebinja skupljali mrtva tijela i mijenjali ih za svoje
Joj, Bože, pomozi, tiho, gotovo nečujno, mrmlja u bradu Marija Jurić (73). Više od 25 godina traži sina Marjana. Poginuo je kao pripadnik Tigrova 25. lipnja 1992. godine na Južnom bojištu. Imao je samo 25 godina, a njegovih posmrtnih ostataka nema ni danas. Obitelj Jurić živjela je mirnim životom u Bihaću sve do rata. Marija je radila kao servirka u bolnici, suprug joj je bio poštar, a na noge su podigli tri sina: Romana, Marjana i Borisa. - Marjan je otišao na studij u Zagreb. Studirao je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, živio kao podstanar i radio preko student servisa kako bi zaradio novac za osnovne životne potrebe. U Bihać je dolazio sve rjeđe jer su kontrole na granici bile sve strože. Croatia i prijavio se na licu mjesta. Prošao je obuku i 17. lipnja sa suborcima se uputio na Južno bojište - pripovijeda Marija, dok joj suze klize niz lice izborano od strepnje, boli i godina neizvjesnosti. Među umornim prstima prebire dvije kuverte u kojima je pohranjen život njezina sina. Prijavnice za Tigrove, fotografije, ali i pisamce gazdi koje je napisao kad je odlazio na ratište s kojeg se nije vratio. Marjan je sa suborcima došao na čuke oko Dubrovnika. Tijekom jedne straže, 25. lipnja 1992. godine, oko 14.30 sati počele su padati granate. Marjan je, kaže majka, poginuo od pete. Kako su joj ispričali suborci, ležao je potrbuške pogođen u kičmu. Krvario je, bio je blijed, a suborci su ga stavili u vreću za spavanje i tako ga nosili neko vrijeme. Skinuli su mu vojničke čizme da im bude lakše nositi ga. Jedna je grupa otišla s ranjenikom koji je bio teško ranjen u trbuh. Marjan je već bio mrtav, zaklopili su mu oči i preko glave stavili vojničku majicu. - Ostavili su ga kraj jednog drveta i otišli po pojačanje. Međutim, neprijatelj je zauzeo taj položaj, a kad su suborci došli s pojačanjem, više se nisu mogli probiti do tog mjesta. Kasnije su dobili zapovijed da se premjeste. Marjanovo tijelo je ostalo, a do danas ne znam što je neprijatelj s njegovim tijelom uradio. Čula sam priče da su neki lovci iz Trebinja govorili kako su u razmjenu za svoje skupljali mrtva tijela. Gdje mi je dijete završilo, ne znam. Pa nije čovjek igla da se može tako izgubiti - kroz jecaje govori Marija. Ova žena je u samo 18 dana izgubila supruga i sina. Iako je prošlo 25 godina, rane su duboke i još peku. Pogibiju sina je, kaže, predosjetila. Toga dana kad je poginuo osjećala je strašan nemir. Granate su nemilo padale po Bihaću. - Toga dana baš sam se stalno pitala zašto mi se Marjan ne javlja. Išla sam u bolnicu u posjet djetetu moje prijateljice i dva puta bježala u sklonište. Osjećala sam strašan nemir i samo mi je Marjan bio u glavi. Komunikacija s Hrvatskom bila je u prekidu, on se nije javljao,