KLJUČNA SU POSLJEDNJA 72 SATA

Patricia Pearson novinarka je i autorica knjige “Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i što dolazi nakon nje”. U njoj opisuje što je doznala istražujući što se događa pri “prelasku na drugu stranu“. Nakon što je u nekoliko mjeseci izgubila sestru i oca, posvetila se istraživanju onoga što se događa nakon smrti. Razgovarala je s mnogo ljudi koji su radili s neizlječivim pacijentima i s onima koji su imali iskustvo kliničke smrti. Došla je do vrlo zanimljiva zaključka – da su ključna posljednja 72 sata života. Ljudi, tvrdi ona, spoznaju kad im kucne zadnji čas. U spomenutom razdoblju prije smrti počinju govoriti o putovanju ili se čak i spremati na neko imaginarno putovanje: neki traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele ići kući”, a zapravo su već kod kuće. U trenucima dok je ležala na samrti, autoričina je sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala “ne znam kako otići” i spominjala neke “stjuardese”. Pearson je razgovarala s bolničarkom Maggie Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu njegu u Virginiji, i koja joj je ispričala kako ju je jedan pacijent, oboljeli od raka gušterače, u posljednjem svojem trenutku pitao: “Zna li moja žena sve u vezi s putovnicom i kartama?”. Zbog toga je smislila i sintagmu “svijest o bliskoj smrti”. Istraživanjem koje su proveli psiholozi dr. Karlis Osis i dr. Erlendur Haraldson s islandskog sveučilišta ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još svjesni nekih sat vremena prije smrti vide svoje voljene koji su umrli, bez obzira na to jesu li primali lijekove ili ne. Istraživanjem su obuhvatili dva potpuno različita kulturna kruga – SAD i Indiju. “Pacijentica Audrey Scott umirala je od raka i govorila mi kako joj u posjet dolazi usvojeni sin Frankie, koji je umro nekoliko godina prije toga. Navodno je, prema njezinim riječima, mirno sjedio u fotelji kraj nje kad god bi došao”, kaže Pearson. Dodaje kako u nekim slučajevima ljudi vide članove obitelji i prijatelje za koje nisu ni bili svjesni da su umrli. Pacijenti koji su imali blisko iskustvo smrti, a pritom bili prisebni, kažu da su se osjećali paralizirano snagom bijelog svjetla. Dr. Ivona Kayson, koja je preživjela avionsku nesreću, kaže da je to svjetlo doživjela kao apsolutnu ljubav majke prema djetetu. “Osjećala sam se kao novorođenče na majčinu ramenu. Beskonačno sigurna.” A zatim dodaje: “Bilo mi je kao da sam stoljećima bila izgubljena, a onda, napokon, našla put do kuće”. Autorica ističe kako se zapanjila kad je otkrila da mnoga istraživanja potvrđuju da je oko pola ispitanih osjetilo nazočnost svojih voljenih u trenutku smrti ili neposredno nakon toga.