E JAVLJAJU NA NICAMA ŽIVOTA’

UZROK JE U RANJIVOSTI U kriznim periodima, odnosno prijelaznim etapama života, poput polaska u vrtić i školu ili starosti, osjetljiviji smo na pojavu fobija, kaže dr. Matačić

Fobija (morbidni strah ili jeza) predstavlja psihičko stanje u kojem dolazi do iznimno jake tjeskobe te panike pri suočavanju s fobogenim objektom, odnosno bićem ili situacijom koja se, iako nije realno opasna, doživljava ekstremno ugrožavajućom. Važno je naglasiti da je fobija iracionalni strah. Onako kako gledamo na nju u psihodinamskoj psihijatriji, ona nije jedinstvena bolest već simptom psihičke neravnoteže, kaže dr. Stanislav Matačić, psihijatar i psihoanalitičar s kojim smo razgovarali o mehanizmima nastanka fobija te o tome kako se s njima možemo nositi. Dodaje kako psihodinamika nastanak emocionalnog, psihološkog problema vidi u nemogućnosti regulacije emocionalnih stanja, odnosno smanjenja razine tjeskobe na najmanju moguću mjeru. - Strah je jedna od temeljnih ljudskih emocija. Svrha joj je očuvanje života. Strah bi bio adekvatna reakcija u situaciji kad zaista postoji izvanjska opasnost, to je onda normalni strah, dok je neurotski strah onaj u kojem realne vanjske opasnosti nema, već je riječ o nekoj ‘unutrašnjoj opasnosti’. Naš emotivni život nastaje u dijelu mozga smještenom s donje strane, na bazi lubanje, u centralnom dijelu glave, a zove se limbički sustav. Emocije nastale tu mogu se neuronskim vlaknima prenositi u čeoni režanj mozga, koji radi svjesnu obradu podataka, prepoznaje, osvještava i daje smisao. Preko živaca prvenstveno autonomnog živčanog sustava (simpatikus i parasimpatikus) emocija se može usmjeravati u tijelo, ne moramo je niti biti svjesni. Vlakna autonomnog živčanog sustava niz leđnu moždinu idu u svaki dio tijela gdje osjećamo osjete, a podražaj ne možemo svjesnom odlukom jednostavno otkloniti. Suočavamo se s dijelom našeg psihičkog fukcioniranja nad kojim nemamo kontrolu i to nas može uplašiti i učiniti da se osjećamo bespomoćnima. Ovo je vrlo važno za nastanak napadaja panike. Osjećaj bespomoćnosti. Autonomni nervni sustav je naš urođeni, evolucijski alarmni sustav. Stanje anksioznosti, tjeskobe ili strepnje ono je koje nam signalizira potencijalnu opasnost i priprema organizam za “borbu ili bijeg”. Ponekad se aktivira i bez vanjskog povoda. Kod čovjeka postoji i ‘unutrašnja opasnost’, koja može aktivirati alarm, radi se prvenstveno o nezadovoljenoj potrebi koja stvara emociju koja nije prepoznata, osviještena, pa da se može učiniti nešto na njenom zadovoljenju. Kaže se da se svaka neprepoznata potreba ili emocija pretvara u tjeskobu, koja je stalna, a nakon određenog vremena može doći do napadaja jake tjeskobe ili čak panike. Ovo je važno razumjeti da bi se shvatio nastanak fobije. Kako najčešće izgleda proces od pojave tjeskobe do straha koji nas doslovno blokira? - Na primjer, dugo smo pod kontinuiranim stresom, primjerice realnim životnim poteškoćama, opterećenjima na poslu, neuzvraćenim emocijama, emocionalnim zlostavljanjem i slično. To neko vrijeme možemo kompenzirati putem mehanizama obrane ličnosti, čija je svrha održavanje psihičke ravnoteže i smanjene nelagode. Prvi opisani mehanizam obrane je potiskivanje, koje izvor nelagode i tjeskobu samu ‘potiskuje’ u nesvjesno, kao da kažemo: ‘Nećemo sad razmišljati o tome’. Međutim, svi imamo svoje granice. Nakon određenog vremena više ne možemo potiskivati stres, tjeskoba raste, uključuju se drugi, primitivniji mehanizmi obrane, koji proizvode simptome koji signaliziraju da postoji poremećaj održavanja psihičke ravnoteže. Uzmimo, na primjer, fobiju. U njoj uz potiskivanje sudjeluju i drugi mehanizmi obrane: regresija (na primitivnije mentalno fukcioniranje), projekcija (izbacivanje ‘unutrašnje opasnosti’ u okolinu i tvorba fobogenog objekta) te pomicanje (s jednog pojma na drugi, s kojim je asocijativno vezan kao simbolom). Postupno zatajenje može trajati mjesecima, dok jednog dana u nekoj situaciji ne doživimo slom - napadaj tjeskobe ili panike, na primjer u tramvaju. Stanje je iznimno neugodno i počinjemo izbjegavati situaciju u kojoj se prvi put dogodilo, zapravo izbjegavamo vožnju tramvajem. Tramvaj kojim mi ne upravljamo, a želimo li izići iz njega, moramo čekati do iduće stanice, uz izrazitu tjeskobu postaje simbol naše unutarnje nemoći. Istovremeno kao da je tramvaj postao ta opasnost, to opasno mjesto koje, ako ga izbjegavamo, kao da magijski kontroliramo opasnost, odnosno tjeskobu. To je mehanizam nastanka fobije.