IZ DAKRA S LJUBAVLJU
Zvonimir je četiri puta vozio Dakar, a njegova Željka je 2006. bila dio prateće ekipe
Za Dakar ili jeste ili niste. Naravno da bismo sve skupa ponovili i to najmanje još nekoliko puta. Afrika je divna i to je bilo jedno nevjerojatno iskustvo, uglas pričaju Željka Košpić (56) i Zvonimir Martinčević (55), bračni par iz Zagreba koji je zajedno prošao afrički Dakar reli. Zvonimir je, uz svog suvozača Marina, prvi Hrvat koji je čak četiri puta vozio utrku i branio boje CroDakar tima, a Željka mu se na njegovoj četvrtoj utrci pridružila kao dio asistentske ekipe. Tako je postala prva Hrvatica koja je ikada sudjelovala u utrci. Na zajedničkom putu 2006. prošli su brojne zemlje, od Španjolske, Portugala, Maroka, Zapadne Sahare, Mauritanije, Malija i Senegala. On je te godine odvozio više od 9.000 kilometara. A kako je sve krenulo? - Odmalena sam zaljubljenik u automobile. Još kao dječak sam s društvom u Premanturi išao na kupanje na rt Kamenjak. Morali smo pješačiti oko pet kilometara po makadamskim putevima, a često bi nas netko povezao autom. Jurili smo tom divljinom prema plaži i često se znali utrkivati s dva ili više automobila. Nikada nismo gumu probušili ni oštetili automobil. Kada sam dobio prvi automobil počeo sam maštati o Africi i reliju Dakar. Tada sam odlučio da ću jednog dana i ja biti na toj slavnoj utrci - prisjeća se Zvonimir. U Permanturi je odvozio i probni trening prije Dakra, sa susjedom Marinom koji mu je u Africi na sve četiri utrke bio suvozač i navigator.
U sjećanju mu je, priča mi Zvonimir, najviše ostala 2001., kada se ‘prvi puta poljubio s Afrikom’. To se, kako kaže, nikada ne zaboravlja.
Ipak, najbolja godina na Dakru bila mu je 2005. jer je tada završio utrku kako treba. Stajati na postolju za njega je bio neponovljiv osjećaj. - Za završetak utrke sam dobio medalju. To je prije svega medalja za hrabrost i nema svoju cijenu. Čak ni pobjednik ne dobije pehar, već statuu, ali slava ostaje vječna - kaže. Najuzbudljivija mu je bila 2004. godina. Njemu i suvozaču desio se cijeli niz nevjerojatnih situacija. Tada nisu imali asistentsku ekipu i bili su prepušteni sami sebi. - Nakon cjelodnevne borbe s tehničkim problemima na automobilu i 36 sati vožnje, usred mauritanijske pustinje ugledali smo muškarca kako nam maše. Stali smo i shvatili da je riječ o nizozemskoj asistentskoj posadi. Nakon pada s pješćane dine gadno su se ozljedili. Glave su im bile oblivene krvlju. Ni trenutka nismo dvojili, stali smo i pružili im pomoć - prepričava Zvonimir. Satelitskim telefonom organizatora su obavijestili da pošalje pomoć.
FIZIČKA PRIREMA JE NUŽNA
- Izgubili smo cijeli dan čekajući medicinsku pomoć i utrka je odjurila dalje bez nas. No nismo odustali. S obzirom da se upute o putu dobivaju netom prije starta iduće etape, bez ikakvih naputaka o smjeru trase relija, lokalnim smo putevima sustigli organizatore u bivaku udaljenom 1.600 kilometara, koje smo odvozili za otprilike 14 sati - govori Zvonimir. Dodaje kako su organizatore molili da ih vrate u reli jer su kasnili tuđom, a ne svojom greškom. Na kraju su ipak popustili i dozvolili im povratak u utrku. Naime, utrka ima vrlo striktna pravila. - Ako ne stignete na vrijeme na početak iduće etape, van utrke ste. Uz to, vozač nikada ne smije na kraj etape doći bez suvozača, čak ni u slučaju smrti. Suvozača morate dovesti, makar mrtvog kaže Zvonimir. Nakon povratka u utrku te 2004., na 14. etapi, samo nekoliko kilometara prije kraja etape, na jednoj ogromnoj pješčanoj dini, prepriječio im se niz ekipa na prijevoju. - Shvatili smo da tuda nećemo proći, pa smo odlučili zaobići tu dinu, no u Sahari je to lakše reći nego učiniti. To je značilo dvjestotinjak kilometara puta više i tako smo ujutro ostali bez goriva usred ničega - prisjeća se Zvonimir. Stotinama kilometara uokolo nije bilo nikoga. Lokalna policija i vojska gorivo im je dostavila tek drugi dan. - Naravno, po ‘diskontnoj’ cijeni od 1.300 dolara za 200 litara dizela - ističe uz smijeh. Usput su ostali i bez vode, no u pomoć im je priskočio lokalni pastir Tuareg sa stadom deva, koji im je je dao pet litara nekakve žute vode. Morali su je prokuhati u improviziranom loncu, a onda i ohladiti dok se temperatura u afričkoj pustinji taj dan penjala iznad 40 stupnjeva.
ŽENE VEĆINOM U ORGANIZACIJI
- Dok smo čekali, razmišljali smo o Zagrebu, a samo tjedan dana kasnije ispijali kavu u centru grada. Baš je život ponekad zabavan - s velikim osmijehom na licu prisjeća se Zvonimir. Na njegovoj, zasad zadnjoj odvoženoj Dakar utrci, s njim je bila i supruga Željka, kao dio njihove asistentske ekipe iz Francuske. Prije sudjelovanja, priznaje, o Dakru nije znala puno. - Znala sam samo da se tamo neki ljudi u Africi po Sahari vozikaju gore dolje i često bez
ikakvog smisla voze jedni prema drugima. Zvonimir mi je puno pričao o reliju i 2005. sam se uključila u ekipu kao marketing i PR menadžerica. Sve mi se počelo sviđati pa sam se iduće godine pridružila dečkima - priča Željka, prva Hrvatica koja je ikada kročila na divlje staze relija Dakar. U Africi je provela 18 dana. Kaže da neukrotiva afrička priroda nije isključivo mjesto za muškarce. - Potrebno je prilagoditi se jer u Africi ništa nije jednostavno, a opet je s druge strane sve toliko jednostavno da si to ne možete zamisliti - prepričava Željka. Na samom startu je zbog neobjašnjivog, iracionalnog straha gotovo odustala.
‘STRAH ME UVIJEK PRED START’
- Trebala sam putovati s dva Francuza iz prateće ekipe koji nisu govorili engleski. Bila sam užasnuta. Osim toga, njih su dvojica potpune suprotnosti, stalno su se svađali. Zaustavljali bi auto i izlazili svaki na svoju stranu, pa se vraćali i mirili. Nije pomoglo ni što smo na prvoj etapi prema španjoskoj luci Algeciras iz koje se trajektom ide u Afriku, u naš terenac umjesto dizela utočili benzin. No ipak sam otišla - kaže. Asistentske i prateće ekipe uvijek bi vozile kraćim putevima od natjecatelja, pa je Željka u bivak dolazila prije Zvonimira. Najteže joj je bilo to što se gotovo tri tjedna nije mogla pošteno istuširati. Kupala se u improviziranom tušu koji je zapravo lavor i pritom se zalijevala, kaže, žučastom tekućinom koju joj je u boci gaziranog pića dao jedan od lokalnih momaka zadužen za red i čistoću u bivaku. - Poslije tuširanja sam izgledala kao zebra, bez ogledala sam se ispirala tom tekućinom i brisala spužvicom. Donji veš i majicu sam htjela baciti u smeće, no moj čuvar Afrikanac to nije dopustio. Za to ‘bogatstvo’ mi je poklonio pletene opanke - smije se Željka. Da Dakar reli nije ‘mačji kašalj’ svjedoči i Zvonimirova priča s njegove prve utrke. On i suvozač na jednom su brzincu jurili nizbrdo vinogradom u Francuskoj. ‘Staza’ je bila široka dva metra, a uokolo se natiskala gomila ljudi bodreći vozače.
NA UTRCI SE PROBIJAJU GRANICE
- U jednom smo trenu naišli na grbu. Automobil se nagnuo na dva kotača i s otprilike 120 na sat jedva sam se uspio provući kroz gomilu. Kakva bi to tragedija bila da nekoga ozljedite. Mislim da sam posijedio u sekundi i pošteno se preznojio prisjeća se. On i Željka ponosni su roditelji četiri kćeri i kažu, da im se djeca požele okušati na Dakru, podržali bi ih. - Ne bismo imali ništa protiv, barem dok im na pamet ne padne takva suluda ideja - kroz smijeh zaključuju.