Bez moje supruge ne bi bilo medalje

ZLATNI DINO Puno toga prolazilo mi je kroz glavu prije druge vožnje, povukao sam se na vrh brda u samoću i sabrao misli. I ostvario sve što sam htio, kaže Sokolović

Probudio sam se u četiri ujutro jer smo već u pet morali krenuti na skijalište. To mi je bio šok, tako rano ustati, pa ubrzani doručak. Cijelo vrijeme je bio neki presing. I, začudo, baš to jutro nije bilo hladno. Staza - led ledeni. Čim sam došao na stazu, pomislio sam: ‘Kaj sad?’. Ne volim skijati po ledu, ali uvjeravao sam se da to nije ništa strašno, da ja to mogu, da trebam samo postaviti skiju na rubnik, stisnuti i kaj bude, bude. Maknuo sam se od svih i već nakon jedne runde zagrijavanja mi je skija otupila pa sam tražio da mi donesu drugu. Nisam htio na drugu rundu jer bi mi skija potpuno otupjela i rekoh: ‘Ajmo na start. Idem se psihički pripremiti’. Napravim li još jednu rundu zagrijavanja, skija će mi potpuno otupjeti. Idemo na start, stazu sam osjetio, to je čisti led i ajmo. Kroz glavu mi je prolazilo hoću li ja to moći, koliko ću kasniti za vodećim, što ako ne završim... Sve dok nisam sve sasjekao i počeo ponavljati: ‘Ajde, odskijaj muški, pa što bude’. Nabrijao sam se i maknuo sve te stvari iz glave. Kad sam završio prvu vožnju, opet sam se maknuo od svih, otišao na vrh, nisam htio slušati priče o medalji, o prvome mjestu, o neuspjehu... Otišao sam na vrh da bih se pripremio. Potpuno sam. Treme je bilo, uvijek je ima, i baš mi je trebala samoća kako bih bio spreman za drugi lauf. Prije starta sam pomislio: ‘Samo da mi je ući prvi u cilj. Samo to’. I kad sam vidio da sam prvi, povikao sam: ‘To je to. Bronca je moja. Ne treba mi ništa drugo, nikakvo zlato, medalja je tu!’. A kad sam vidio da sam uzeo zlato, rekao sam: ‘Dino, to je to. Uspio sam u svemu što sam htio’. Medalja je samo kruna svega. Bilo je mnogo emocija, umalo su mi suze potekle, ali uspio sam se nekako kontrolirati. A onda himna... ‘Lijepa naša’. Baš sam bio ponosan dok je svirala. Nažalost, propustio sam kćerin prvi rođendan i čim sam se vratio, stavio sam joj medalju oko vrata. Vita još nije svjesna što je tata napravio. Što dalje? Posvetio sam cijelu sezonu Paraolimpijskim igrama pa nisam dalje ni razmišljao. Idem se doma odmoriti, u dogovoru sa ženom isplanirati kako dalje. Ona je cijelo vrijeme uz mene, dio medalje je i njezin. Imala je veliki teret na leđima, brigu, velika mi je potpora. I njezina obitelj, koja je uvijek tu, ne bi mogla sama. I, naravno, idem pronaći mjesto u stanu za medalju. Gdje? Iskreno, nemam pojma, ali imat će posebno mjesto.