UBILI SU MI OBA SINA
PLENKOVIĆEVA KUŠNJA: ČLANOVI HDZ-A MOŽDA ĆE GLASATI PO SAVJESTI TUŽNA OBLJETNICA 20 godina nakon pokopa žrtava iz masovne grobnice u srijemskom selu Lovas zločinci su i dalje na slobodi. Obitelji 68 okrutno ubijenih su neutješne. Njihovu veliku bol nitko
Istanbulska konvencija isprovocirala je svakakve reakcije: i pobunu u HDZ-u, i autodestrukciju u SDP-u, i zbunjenost javnosti, i neodlučnost Kaptola... Ali ako bude malo sreće, mogla bi donijeti jednu spektakularnu novost. Moglo bi se dogoditi da saborskim zastupnicima HDZ-a bude dopušteno da glasaju po savjesti. Zamislite to, HDZ i savjest. Pa sama ta najava koja je ovih dana testirana kroz medije vrijedi cijele halabuke oko ratificiranja ove konvencije. A možda čak ima jednaki civilizacijski značaj kao konvencija o zaštiti žena. Suočen s nezadovoljstvom dijela Predsjedništva stranke i sporadičnim pobunama u podružnicama, Plenković bi mogao dopustiti svojim zastupnicima da u Hrvatskom saboru o Istanbulskoj konvenciji glasaju po savjesti. Brojčana šteta možda neće biti velika, treba samo 39 glasova za ratifikaciju, ali bit će to test lojalnosti. Na kušnju će, vjerojatno prvi put u četvrt stoljeća, biti stavljena savjest HDZ-ovaca. Stranka koja je izgrađena na kultu vođe, izrasla na stranačkoj stezi i kolektivnom, gotovo plemenskom mentalitetu, sad bi trebala glasati po savjesti. Istoj onoj savjesti koja nije proradila u godinama korupcijskih i kriminalnih afera, ni kad je stranka završila na sudu, a predsjednik u zatvoru. HDZ je spokojno svoju savjest žrtvovao na ultaru stranačke stege. Kao, primjerice, vječiti i nezamjenjivi Gordan Jandroković. A savjest nije proradila ni nekim županima kojij su digli ruku na suprugu. Dakle, ono što bi trebao biti mali korak za obične ljude, bit će veliki korak za HDZ-ove zastupnike. Jasno, na pobrojavanju glasova vidjet će se kome je i kako radila savjest pa će to sigurno biti zapisano negdje u dokumentaciju za formiranje sljedećih izbornih lista. Savjest u HDZ-u nikad nije bila besplatna, pa tako ne bi sad trebala biti ni bezbolna. Pod uvjetom, naravno, da uopće bude stavljena na kušnju. Netko bi je mogao shvatiti ozbiljno. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti. Kroz suze priča Ruža Pavlić (79) iz Lovasa, koja je prije dvadeset godina, u ožujku 1998., pokopala oba sina. Ubili su ih četnici i bacili u masovnu grobnicu. Željko je imao 29 godina a Darko 25 godine. Bili su neoženjeni i živjeli su s roditeljima. - Bila sam u vrtu. Kad sam čula da su ih ubili imala sam veliki nož u ruci i u jednom trenutku sam mislila da ću sebe probosti. Da i mene nema. Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini. Osam dana nakon što su ih odveli, ubili su ih u jednoj garaži... - priča gospođa Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile. I neće. Suprug joj je umro prije dvije godine i sad sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmi-