1): M I JA

tala pada li kiša, stišće li led ili žeže sunce. I svaki dan ispočetka. Rijetki su dani kad ne dolazi na pijacu. Sjeća se da je prodavala i dok je bio rat, pod granatama, jer i u ratu se, kaže, mora jesti. - Je, radilo se. Ali tad se moglo, bilo je kupaca na pijaci, a država je dala prodavati. Imali smo po deset mira vina (jedna mira - 100 litara) i sve bi otišlo. A danas, ne smiješ ni bocu iznijeti. Imali smo stotine kokoši i purica. Što je nama bilo prodati šest-sedam stotina jaja na dan? A danas? Ne smiješ jaje ni staviti na banak - žali se Marica na nova pravila. Još sama kopa svoj vrt u Danilo Birnju, a kokoše i purice drži samo za sebe i djecu. - Iz Danila sam i u Danilo sam se udala. Sve smo imali, sad to propada. Djeca imaju svoje poslove, a ja mogu jako malo sama - žalosna je Marica. Država je, smatra Marica, kriva što nam poljoprivreda propada. Nitko ne kopa jer se ne smije prodavati. A i sami smo krivi, kaže, jer volimo kupovati u trgovačkim centrima. štand rajčica, krastavaca i salate iz svojega vrta. Šibenska tržnica je tijekom 90-ih postala privatno vlasništvo i već godinama se najavljuje njezino uklanjanje zbog gradnje poslovnog kompleksa. Maricu ne brine gradnja poslovnog kompleksa, jer i poslovnjaci moraju jesti. No nije joj drago što će nakon pola stoljeća morati napustiti štand i ljude koje jako dobro poznaje kroz generacije - zna što vole kupovati, kuhati i jesti, a sjeća se što su voljeli i kad su bili djeca.