Mojeg sina su ubili ranjenog, na nosilima...

SUZE I DALJE TEKU Spomenka je na sudu doznala da je u Borovo commerce ušao novosadski korpus. Odveli su ih i ubili na Bobotskom kanalu. Tijela nema

Dođu blagdani, sjedneš za stol, svi smo tu, a on fali. Sve ove godine kao da sam ušla u neki mračni tunel iz kojeg nema izlaza ni svjetla. Od 1991. godine za mene se ništa nije promijenilo, rat kao da nije prestao. Još tražim svoje dijete. Nikog ne mrzim, nikog ne kunem, ali onoga tko mi je ovo napravio stići će moje suze. Gledali su moje nemoćno ranjeno dijete na nosilima i ubili ga. Pa kakvi su to ljudi, kroz suze priča Vinkovčanka Spomenka Kušić (70). Majka je dvaju sinova, Mirabela Mire Matičića i Radomira Kušića (35). Starijeg, Mirabela, izgubila je u ratu. Imao je samo 24 godine. brigada i Miro joj se priključio. Obilazili su prve crte obrane grada, izviđali teren, a imali su samo jednu pušku, koju su jedni drugima ostavljali na dežurstvu. Spomenka i suprug Mile (72) radili su, a Radomir išao u školu dok se moglo. Život u gradu donekle je bio podnošljiv sve dok se Vukovar nije našao u okruženju. - Sjećam se jutra 1. rujna, kad je Miro došao kući, otuširao se, presvukao i ponovno otišao. Nismo stigli ni razgovarati. Istog tog dana njegova grupa, njih 14, krenula je za Vukovar. Znali su da idu u grad iz kojeg vjerojatno neće moći izaći. Oni su bili zadnji iz Vinkovaca koji su ušli u Vukovar - tiho kaže mama Spomenka žaleći što toga dana nije uspjela sina pitati kamo ide i kad će doći. Nije se ni oprostila, iako tad nije znala da je oproštaj nužan. Vjerovala je da će on sutra opet doći kući i, kao i uvijek do tada, zagrliti brata i nju, pitati što ima novo. Kako ni Miro ni njen brat nisu danima dolazili, Spomenka je otišla u zapovjedništvo brigade pitati gdje su. Sledila se od informacije da su u Vukovaru. - Jedno jutro stajala sam u redu u pošti i iza mene su neke žene govorile da mi je poginuo brat. Skoro sam pala u nesvijest. Otišla sam u zapovjedništvo pitati je li to istina. Odgovorili su da im se moj brat javio i da je živ, ali da je moj Mirabel ranjen. Plakala sam od jada. Rekli su da je ranjen u nogu dok je nosio vodu ljudima na položaju. Noga mu je bila raznesena, pa mu je pomoć pružio neki doktor koji je bio u podrumu Borovo commercea. Tako je Miro i ostao tamo ležati. Kad je Vukovar pao, mislila sam da će ga poštedjeti zato što je ranjen - kaže Spomenka. Nakon pada Vukovara morali su napustiti Vinkovce. Iako nije željela, morala je otići iz grada. Smjestili su se u Rijeci, a o Mirabelu danima ništa nije uspjela doznati. I sina i brata, o kojem također nije znala ništa, prijavila je Međunarodnom crvenom križu. Nekoliko mjeseci kasnije brat joj se javio iz logora u Sremskoj Mitrovici. Rekao je da Mirabela nema, te je Spomenka poslala