ILJKA IZ SPLITA: M BRIŠEM BRIGE

IZLOŽBA Iako nije studirala slikarstvo, Koviljkin talent hvali i povjesničar umjetnosti, a uskoro ima i izložbu u Splitu ČKE I MATEMATIČKE POSLOVE, A KAD BI JE “UHVATILO”, POVLAČILA BI SE U SLIKARSTVO

Koviljka Šerić sa svoje 92 godine najstarija je slikarica u Splitu, a slikarsko joj je platno još od djetinjstva odmor i bijeg u svijet u kojem se najbolje osjeća. Potječe iz sinjske građanske obitelji koja je stradala u 2. svjetskom ratu, a život ju je, nakon što je ostala tad bez oba roditelja, vodio na sve strane. - S 15 sam godina završila kao bolničarka u partizanima, bila u ofenzivama, brinula se o ranjenicima i na kraju sam i ja bila ranjena - priča Koviljka. Na kraju rata skrasila se u Zagrebu i udala za Antu Šerića, koji je radio u državnim službama i diplomaciji. Ona je u tim vremenima bila pri Oblasnom narodnom odboru u Zagrebu na činovničkim poslovima vezanima uz norme i tarife, strogom, preciznom i matematičkom pozivu, bez ičega umjetničkog. Nakon radnog vremena i kad bi je “uhvatilo”, povlačila bi se u slikarstvo te danas ima mnoštvo radova u svakom kutku svojeg stana i vikendice kraj Trogira. Zbog invaliditeta, koji je zadobila u ratu rano je otišla u mirovinu te se nakon 18 godina koje je provela u Zagrebu, 1963. preselila sa suprugom u Split, gdje i danas živi. Kako nije imala djece, a suprug Ante često je bio zauzet, crtanje je ubrzo iz kraćenja vremena preraslo u strast i naviku. - Slikarstvo mi je bilo i način razbijanja dosade i pronalaženja utjehe, uz njega sam se odmicala od briga, često i ljudi koje sam sretala na poslu. Završila sam u Sinju osnovnu školu te dvije godine obrtničke, gdje sam se učila osnovama crtanja, a kasnije sam uz posao u Zagrebu stekla svjedodžbu gimnazije. Nažalost, nisam imala priliku studirati slikarstvo, no moje su slike došle do ljudi koji su nešto prepoznali u njima. Na početku je zamijećena slika tifusara koju sam naslikala nakon što sam ga vidjela u ratu 1943. godine i duboko me se dojmila ta potresna scena, a kasnije su i mnoge druge dobile pažnju, iako sama nisam puno željela skretati pozornost na sebe. Počela sam pomalo izlagati, pa su se vremenom zaredale samostalne ili grupne izložbe. Uvijek sam crtala i slikala za sebe, nikad nisam imala namjeru prodavati svoje radove, no jedna je žena za neki muzej u Beču kupila sedam mojih uradaka i to bi bilo sve od mojih prodaja - ispričala je Šerić.