M srce i debelo crijevo, me uveseljava 24sata’
I DALJE JE AKTIVAN Zbog vena mu ne mogu ugraditi novi bubreg, no ne klone. Kad nije na dijalizi, pije kavu sa suprugom, odlazi na kartanje s prijateljima... IJEČNE PROIZVODE, MALO MESA I RIBE, A NAJVIŠE MU NEDOSTAJE OKUS OMILJENOGA GRAHA
Đuro Jovanović (62) iz Pule već četrnaest godina ide na dijalizu, i to tri puta tjedno. Bolničke dane krati čitanjem novina da što manje razmišlja o bolesti. - Teško je to, ali se čovjek navikne. Tri puta tjedno idem na dijalizu u pulsku bolnicu, a ta četiri sata, koliko traje dijaliza, obavezno moram pročitati 24sata. Kad ležim i aparat za dijalizu radi čisteći moju krv, ništa me zapravo ne boli. Malo me bole vene jer nas pacijente moraju bosti tri puta tjedno, pa vene počnu pucati nakon nekog vremena, ali da se izdržati. Ima i gorih stvari u životu - optimističan je Đuro. skuplja u organizmu. Ne smijem jesti banane, svježe i sušeno voće, rajčice, piti alkohol... Jedem mliječne proizvode,malo mesa i ribe. Trebao bih piti više tekućine jer sam operirao i karcinom debelog crijeva, a zbog dijalize ne smijem. Pijem i 17 lijekova na dan, pa jedno vuče drugo. Tu su lijekovi za tlak, štitnjaču, za parathormon, kalcij - objasnio je. Kaže da bi najviše volio ponovno jesti omiljenu hranu - grah, a to nikako ne smije. Pomirio se s tim, iako priznaje da okus domaćega graha pamti. Dok aparat za dijelizu radi, Đuro cijelo vrijeme leži u bolničkom krevetu te nakon četiri sata odlazi kući. Tada se može malo opustiti, popiti kavu, jer je sav višak tekućine iz tijela izbačen dijalizom. Utorkom, četvrtkom i subotom ide na dijalizu, što znači 12 sati tjedno. - To je puno kad shvatim da idem već 14 godina na dijalizu. Ne nadam se dobivanju novog bubrega jer su mi vene kalcificirane, pa su mi rekli da ne mogu na transplantaciju. Dijaliza je moj drugi dom. Tu se družim i s drugim pacijentima. Liječnici i sestre su super, evo i sestra mi je upravo donijela kavu. To nema nigdje. Razmjenjujem iskustva s drugim pacijentimadajemo jedan drugom savjete, sve da vrijeme brže prođe - rekao je. Unatoč teškom životu, Đuro ne odustaje, pa čim uhvati malo slobodnog vremena, odlazi na kartanje s “ekipom”, na kupalište Valkane, gdje se okupljaju. - To je način da ne razmišljam o bolesti. Zapravo bi bolesnici trebali što manje razmišljati o bolesti i više se posvetiti svakodnevnim životnim radostima. Karcinom sam operirao 2008. godine i evo me, živ sam. Prebolio sam i bakteriju MRSA, pukle su mi bule na plućima, ugrađene su mi dvije premosnice za srce, imam femoralni kateter za nogu, ali život ide dalje, neumoljivo. Prihvatio sam stvari onakve kakve jesu. Imam dva sina, dva unuka i unuku i to me drži. Čekam i praunuke ako Bog da - rekao nam je u šali ovaj vedri borac.