Za to vrijeme moja nesuđena životna suputnica nastavila je sa “zavođenjem”. - Spremna sam otići u Hrvatsku s tobom, Željko - šaputala mi je Ahlem.

Kad smo otklonili sve sumnje u neku vezu, Wendi eu Megdure, kako glasi njezino ime na beduinskom, spustila je veo, raširila osmijeh, i tad sam shvatio da je sve ustvari bila njezina šala, jer je ona, izgleda, za to zadužena u obitelji. Nakon što je otklonjen strah od “nove veze”, malo smo porazgovarali o načinu života na surovim, ali prelijepim planinskim masivima s kojih se spuštaju dine nalik na snježne terene u Alpama. Moj domaćin rekao mi je da oni ne žele živjeti u urbanim sredinama jer su se generacijama navikli na život u prirodi. Pogled na dine ne žele mijenjati. U obitelji ih ima 15-ero, a glava je otac, dok ga mijenja njegova 65-godišnja supruga, koja nije skidala veo. Kažu da su se naviknuli na pustinju i tišinu, koju samo rijetki, poput njih, mogu čuti. Žive jednostavno i skromno, uglavnom od stočarstva. Imaju nekoliko deva i stado od stotinjak koza, koje vode na ispašu, a nigdje u blizini nisam vidio vlat trave ni vode. Djeca idu u posebne škole, koje financira država, a učitelji dolaze u naselja u kojima postoji škola. Zimi se temperatura zna spustiti i deset stupnjeva ispod ništice, a nerijetko i snijeg pokrije vrhove, koji su dobrano iznad 3000 metara. Kažu da nekako pregrme dva zimska mjeseca, ali izlazak sunca i u to zimsko vrijeme ne može se ni za što “prodati”. Tih nekoliko sati koje sam proveo u njihovu društvu zaista mi je proletjelo u trenu. Njihova neposrednost, smijeh i radovanje životu, po našim mjerilima u siromaštvu, čini ih sretnim. Oni najmanji skakali su oko mene vukući me za rukav kako bi mi pokazali blago u torovima, a ja njima slike na fotoaparatu, koje su uz erupciju smijeha komentirali. Na rastanku s ovom prekrasnom obitelji žena glave kuće darovala mi je drvenu devu koju je sama izrezbarila. Naravno da taj dar nisam želio uzeti a da im ne dam nešto novca. Doista je riječ o simboličnom iznosu, koji pokazuje kako u njihovu životu postoje sasvim druge vrijednosti nego u nas. Uz pregršt deva, pokazala mi je nakit koji sami rade, i onda netko zadužen za “komercijalu” odlazi do prvog urbanog naselja uz obalu Crvenog mora, udaljenog više od 35 kilometara, do grada Nueweba, kako bi ga prodao turistima. Tamo i kupuju potrebne namirnice koje im nedostaju. Vlada im pomaže u iskopu arteških bunara, koji znaju biti dublji i od 100 metara, jer bez vode u ovom predjelu, gdje je kiša rijetkost, ne bi opstali. Izgleda da se