Sanjam mamu kako mi pruža ruke i tužna je

POSLJEDNJI SUSRET Draga Vukošić je majku i oca zadnji put vidjela u studenom 1991. Otac joj je rekao da izađe s djecom iz Slunja, a oni će se već snaći

E, moj tata... Što se s tobom i mamom dogodilo? Hoću li ikad saznati istinu, kao mantru ponavlja Draga Vukošić (54) iz mjesta Gornji Popovac kraj Slunja. Nježno prstima gladi požutjelu fotografiju s koje je gledaju njezini roditelji Ivan i Anka Morosavljević. To je njihova posljednja snimljena fotografija. Iako je prošlo više od 26 godina od trenutka kad ih je posljednji put vidjela, njihovi osmijesi i pogledi živi su i upečatljivi kao i tih dana studenog 1991. - Oca sam vidjela 12. studenog, a majku sedam dana prije. Bio je zabrinut. Rekao mi je: ‘Kćeri, najvažnije je da ti s djecom izađeš iz sela i makneš se, a mama i ja krenut ćemo kad krenu i drugi’. To je bio naš zadnji susret. I naš rastanak. - sa suzama u očima prisjeća se Draga. Dok se s djecom i ostalim ženama vozila prema BiH, s ugašenim svjetlima jer se uokolo pucalo, njezini roditelji su ostali u svojoj kućici u Lađevačkom Selištu kraj Slunja. Čitav život su pošteno radili i pomagali kome su mogli. Vrata njihova doma uvijek su bila otvorena, a oni, široke ruke i punog srca, uvijek bili spremni pomoći, ugostiti i pružiti utočište. - Mojeg su oca svi znali u slunjskom kraju. I poštovali ga. Mami i njemu na pamet nije palo da bi im netko nešto mogao učiniti. Iako sam mislila na njih, prioritet su mi bila moja djeca, koja su dolaskom u Cazin dobila temperaturu. Jedan čovjek iz BiH pomogao mi je odvesti ih liječniku, a kad su dobili terapiju, krenula sam s njima prema Zagrebu. U tom trenutku nisam znala ni gdje mi je suprug Josip, koji je kao specijalac ostao u Slunju prisjeća se Draga. Dolaskom u Hrvatsku, tvrdi, bilo je lakše. U dvorani kraj zagrebačke Kemijske škole osjećali su se sigurno. I jako osamljeno. I tužno... - Proplakala sam cijeli put. Susjeda mi je donijela čaj za djecu te rekla da me već čekaju sestra i šogor. Već sljedećeg dana bili smo kod nje u Jastrebarskom, a nakon tri mjeseca dobili smo kućicu iza zgrade Općinskog suda. Tu smo bili sve do povratka 1997. godine - kaže Draga. Njezini roditelji, kako je saznala, stradali su i nestali 23. siječnja 1992. godine. Pokušavala je, kaže, doći do bilo kakve informacije, a najviše ih je dala sestra njezine majke koja je pobjegla i tako uspjela preživjeti. - Čuli smo da su oni bili kod kuće. To mirno jutro remetila je buka traktorskih motora. Pobunjeni Srbi krenuli su u pljačkaško-ubilački pohod. Dugo su planirali pokolje po selima, ali se nisu usudili sve dok nije pao snijeg. Bojali su se da se po šumama ne skrivaju hrvatski vojnici. Ljude su pobili, kuće zapalili, a još je žalosnije što su se tri tjedna kasnije opet vraćali i palili sjenike - s mukom se prisjeća Draga. Želja joj je samo saznati istinu. Čak joj toliko ni ne znači tko ih je ubio. Kad su se nakon okončanja rata prekapala zgarišta i radile ekshumacije,