Česta je fraza da se treba učiti iz grešaka, no koliko ljudi zaista dijeli svoje greške i lekcije s drugima?

Ovo se zapitala i autorica knjige ‘‘Mistakes I Made At Work: 25 Influential Women Reflect on What They Got Out of Getting it Wrong’’, Jessica Bacal. Njen je zaključak bio da se, unatoč često ponavljanoj frazi, ljudi jako srame svojih grešaka. Ne vole pričati o njima, a posljedica toga je da na kraju iz njih vrlo malo i nauče. Osim toga, Bacal je došla do zaključka da je ženama mnogo teže pričati o svojim greškama nego muškarcima. Neuspjeh im često teško pada, a i sama poslovna kultura modernog društva kritičnija je prema greškama koje rade žene. Autorica je stoga prikupila priče 25 vrlo uspješnih žena, a u njima se fokusirala upravo na greške koje su im pomogle da postanu ono što su danas. Kod analize grešaka važno je imati na umu da nas one ne definiraju. Važno je odvojiti se i od tih malih neuspjeha, i od svog posla. Često se identificiramo s ulogom koju imamo na poslu, a ako nam se ona ne sviđa, počinjemo se manje sviđati sami sebi. No te stvari nisu pravi pokazatelji naše vrijednosti. Ljudi ovo čine iz potrebe za vanjskim vrednovanjem, koju nam nameću društvene norme. Skloni smo suditi ljude prema onome što rade. Stoga je najteži, ali i najvažniji zadatak definirati vlastita očekivanja prema svojim kriterijima, bez obzira na to što nam društvo pokušava nametnuti. Ovo će sigurno uroditi većim zadovoljstvom i osjećajem ispunjenosti iznad poslovne sfere. Još jedna stvar koju društvo nameće ženama je da moraju biti mirne, tihe i odmjerene. No, ove vrijednosti suprotne su vrijednostima poslovnog svijeta koje nas često navodi na rizike i ishitrene odluke. Autorica stoga savjetuje ambicioznim ženama da se ne kreću prema putanji koje im je zadalo društvo, nego da nađu svoj vlastiti model uspjeha, a on definitivno zahtjeva upuštanje u rizike. Strah od nesigurnosti stječe se već od rane dobi. Tako često usvajamo mišljenje da ćemo izgledati ‘‘glupo’’ ako ne znamo odgovore na sva pitanja u školi. Djeca su u tom slučaju prisiljena učiti više, no Bacal smatra da postoji određena prednost u neznanju. Ovu prednost autorica naziva ‘‘početnički um’’. Ljudi koji se tek počnu baviti novom djelatnošću otvoreniji su, kreativniji i nježniji prema sebi kada čine greške. Prava greška je ostati u svojoj zoni udobnosti, jer u njoj nema napretka. On dolazi iz učenja novih stvari u novim situacijama. Ostanak u zoni udobnosti i krugu društvenih normi nosi najveću opasnost za žene - onu da nikad ne razviju svoje prave potencijale.