VOTA BEZ RMONIKA
TIPKOM NA TIPKU Mirko Jurkin (75) iz Aljmaša, jedan od posljednjih majstora harmonike, osim što popravlja instrumente, ima i mali ‘muzej’ starih svirala HTJELI SVIRATI...DANAS SE INSTRUMENT OPET VRAĆA’
Nikada nisam mislio da će mi harmonika biti zanimanje. Htio sam biti automehaničar, ali se nisam uspio upisati u taj razred. Šezdesetih godina u Osijeku završio sam Srednju školi učenika u privredi, smjer izrade muzičkih instrumenata. Odabrao sam harmoniku, priča nam Mirko Jurkin (75) iz Aljmaša, jedan od posljednjih majstora harmonike. On izrađuje, popravlja i naštimava ove instrumente, a dok je bio mlađi, aktivno ih je i svirao. Već 15-ak godina u Aljmašu ima svoju malu, starinski opremljenu radionicu koja je i izložbeni salon starih harmonika koje skuplja otkako je bio dječak. Dok popravlja i naštimava harmonike, a to je sve rjeđe proteklih godina jer nema mušterija, povremeno se u sjećanjima izgubi u uspomenama... - Odrastao sam uz oca koji je cijeli život svirao harmoniku. Dok sam bio mali, učio je i mene, a kasnije sam završio i muzičku školu - kaže nam Mirko. - Sjećam se kao danas da sam išao iz škole, prolazio osječkom Županijskom ulicom pored radionice tada poznatog majstora za harmonike Roškera. Imao sam svoju harmoniku na leđima, ušao sam kod njega i pitao bi li me primio kao šegrta. I tako sam počeo raditi kod njega, tri godine, od sedam do sedam. Bilo je puno posla, ali kad me je trebao platiti, uvijek je govorio kako posla baš nema - prisjeća se svoje mladosti simpatični Mirko, koji je potom, nakon odsluženja JNA, završio u Zagrebu i tamo upoznao svoju suprugu Brigit. Odselili su se u Njemačku, a tamo je Mirko radio svašta, prvo malo kao vodoinstalater, jer tome ga je također naučio otac, a onda je dobio posao u velikoj njemačkoj tvornici harmonika Honer. - Tamo sam radio na poslovima štimanja harmonike. Volio sam svoj zanat, ali bio je veliki presing kod njih raditi jer smo radili po učinku. Sjedio sam u maloj sobici okružen samo harmonikama i po cijeli dan ih štimao. Onda mi vrag nije dao mira pa sam izučio za građevinskog crtača i zaposlio se u velikoj građevinskoj firmi. Nekako mi se u životu događalo da propadne sve čega se uhvatim, pa su tako i tvornice harmonika počele otpuštati radnike, a i građevinske firme su sve manje gradile. Nisam imao drugog izbora nego otvoriti svoj obrt s harmonikama i tako sam dočekao mirovinu priča Jurkin, koji je prije 15 godina sa suprugom došao nazad u Hrvatsku i sa sobom ‘ponio’ obrt i zanat. Tu je to radio više kao hobi jer je harmonika, nakon Domovinskog rata, dobila epitet srpskog nacionalnog instrumenta, pa ju više nitko nije htio svirati. No, posljednjih godina ona se opet vraća kao umjetnički instrument. - Imao sam mušterije iz cijele Hrvatske, iako znam da u Zagrebu ima još jedan majstor koji se bavi tim zanatom. To je zanat koji izumire, a harmonike se i danas rade kao i nekada, s ponekom izmjenom, pa nisu nepokvarljive zaključuje Mirko.