ME RAVNO U OČI GA PREGAZIO...’
BACILI IM SE POD VLAK Damir Brkinjač i Dražen Ivić znaju da nisu mogli spriječiti tragedije, ali i dalje nose taj teret na duši
U autu je bila žena. Ukopala se nasred pruge. Kočio sam, ali udarac je bio strahovit. Gurao sam auto po tračnicama još 100 metara nakon udara i u potpunosti ga smrskao. A onda je žena izašla, rekao je strojovođa Damir Brkinjač (56) iz Varaždina. Baš kao i tog dana 2015. godine, i sad su mu, dok nam je ovo pričao, potekle suze. Crte lice su mu se zamrznule. Samo je šutio, gledao u jednu točku na stolu i plakao. Kasnije je rekao da uvijek kad se sjeti tog čuda jednostavno zanijemi. Ne može objasniti kako se žena uspjela spasiti i proći bez ogrebotine, ali nikad, kaže, nije bio sretniji. A sreća ga je zaobišla već toliko puta i prije i nakon tog događaja. Damir je strojovođa 19 godina, a 10 godina je prije toga proveo kao pomoćnik strojovođe. Kao mladić je završio školu za elektroničara i nije mogao naći posao u struci. Počeo je raditi u tvornici cipela. - Plaća je bila dobra, ali posao težak. Žuljevi na rukama neviđeni. Onda sam čuo da na željeznici primaju pomoćnike strojovođe i odmah se prijavio. Nikad nisam zažalio - rekao je Damir, koji je potom završio tečaj za pomoćnika. Dodao je da se u tom poslu pronašao kao u nijednom drugom. - Sjedneš u tu grdosiju i osjetiš kako je moćna. Zastrašujuća mašina i još 17 metara iza tebe vuku se vagoni, a u njima i po 200, 300 putnika. A ti glavni - kaže Damir ne skrivajući ponos. Divljač, priroda, sva ljepota koja prati izmjene godišnjih doba, zore i sumraka bili su mu razlog za uživanje tijekom vožnje po rutama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. A jedino bi te ljepote i pamtio doživotno te samo o njima pričao da sve to nije poništila smrt troje ljudi koje je pregazio, i to gotovo godinu za godinom. Damiru se svijetle oči opet prvo zacrvene, pogled ukoči i suze krenu. - Bilo je to 2014. godine. Srpanj. Sumrak, 20.30 sati. To je bilo kraj Zaprešića. Pomoćnik mi je rekao da u daljini mladić trči u blizini tračnica. Počeo sam trubiti. Više ga nisam vidio i nekako mi je laknulo misleći kako je opasnost prošla. A onda je skočio na nju baš kad sam mu se približio. I šok. Ne znam ni sam kako sam izašao s kutijom prve pomoći. Zvuči suludo, znaš da nakon toga nema spasa, ali dužnost ti nalaže da provjeriš u kojem je stanju čovjek i pružiš mu pomoć za slučaj da je preživio. Jer bilo je i takvih slučajeva kod drugih strojovođa, ali ja, eto, nisam bio te sreće. O onom što sam vidio kad sam izašao neću vam pričati. Imate osjećaj da nikad više nećete moći nastaviti s normalnim životom - s neopisivom težinom u glasu priča strojovođa Damir. Najteži su, kaže, trenuci do dolaska policije i Hitne pomoći. - Sjediš u vlaku i prolaziš kroz agoniju. A onda ti liječnici daju injekciju za smirenje i to donekle pomogne. Nakratko. Pravi pakao počne kad se sve slegne. Puna dva tjedna nakon toga budio sam se noću mokar od znoja. Supruga mi je rekla da sam stalno buncao. Pio sam tablete za smirenje i tri mjeseca bio na bolovanju - kaže strojovođa. Nije se ni stigao oporaviti, a onda je došla i ta 2015. godina. Bio je ožujak, a Damir je išao iz zagrebačkih Gajnica. - Vidio sam kako netko prolazi prugu na nekakvom divljem putu. Upalio sam sirenu. Izgubio sam ga iz vida. Nakon još nekoliko metara evo njega. Bio je skriven u grmlju i čekao me. Kad sam došao, stao je pred mene i rašio ruke kao narodni heroj. Na glavi je imao šiltericu i bio je mlad. Gledao me ravno u oči. O bože, taj zvuk. Muka mi je. Pitao sam pomoćnika može li izaći i otići pogledati. Rekao mi je da ne može. I što sam mogao. Opet sam ja izašao - prisjetio se Damir jezivog trenutka te dodao kako mladićev pogled nikad neće zaboraviti. Zadnju je nesreću imao prošle godine. I to na samo Valentinovo. Radovao se što će nakon smjene izvesti suprugu i razveseliti je nekom sitnicom. Znao je, kaže, da se i ona tome veselila.