Matija je bio moja ljubav. Umirao mi je na rukama

ANĐEO Otišao je gore da ja ostanem, kaže Matea, djevojka Matije Capara. S njim je bila u autu kad je poginuo

Sjećam se trenutka kad sam mu držala glavu u ruci i izljubila ga. Dalje ništa ne znam, rekla nam je Zadranka Matea Batur (27), djevojka pokojnog malonogometnog trenera i igrača Matije Capara (33). Ona je kobnog ponedjeljka oko 1.30 sati u Renault Cliju s Caparom i još dvojicom kadeta autocestom A1 putovala prema Zagrebu. Između Jastrebarskog i Donje Zdenčine Capara je za volanom Clija svladao umor. Sletjeli su s ceste, udarili u zaštitnu ogradu, a zatim i u stup. Na mjestu su poginuli mladi kadet kluba Futsal Dinamo Oskar Kadrnka (15) i trener kadeta Capar. - Cijelim putem smo se držali za ruku, kao i uvijek. Održavala sam ga budnim, ali sam i ja zaspala - otkriva nam Matea. Govori kako je Matija bio doista poseban. - Neizmjerno smo se voljeli i znam da bi on sve napravio za mene. Planirali smo i svadbu, ali nismo još nikome govorili. Najljepši stihovi ne bi bili dovoljni da izraze moju ljubav za njega. Uvjerena sam da je otišao gore samo da ja ostanem - govori Matea. Upoznali su se prije četiri godine i od tada su nerazdvojni. Vezu nisu nikad iznosili na društvenim mrežama, ali svi su znali koliko se vole. - Osvojio me dobrotom koja mu viri iz očiju, jednostavnošću. Uvijek mi je govorio da sam najbolja cura na svitu jer trpim tu njegovu odsutnost radi futsala. Prejednostavan, a toliko toga za naučiti od njega - kaže Matea. Kao i svi parovi, i oni su imali burnih razdoblja, ali sve su prebrodili. - Uvijek mi je davao do znanja da sam mu sve i da mogu računati na njega - priča Matea i kaže da nije upoznala osobu s toliko duha.

U subotu je Capar igrao na Memorijalnom turniru “Mate Čuljka” u Zagrebu. Navodno je do kasno u noć nakon turnira ostao pomagati. Matea je tad bila vani s curama u Zadru i čula se s Matijom. Sljedeće večeri u nedjelju, nakon osvojene bronce na drugom turniru, iz Šibenika su krenuli kući.

ZASPAO ZA VOLANOM

Sišli su u Zadru kako bi pokupili Mateju i nastavili put. Oskar Kadrnka, koji se do Šibenika vozio u kombiju, u Zagreb se vraćao s trenerom u Cliju. Roditeljima je javio da su ga pozvali jer je dao odlučujući gol u utakmici za treće mjesto. No jedan od kadeta kaže nam da je dečko, koji se vozio s Caparom do Šibenika, na turniru ozlijedio nogu. - Nije je mogao ispružiti u kombiju pa su pitali Oskara želi li on ići s njima - rekao je kadet i dodao da nije bilo nekog pravila tko putuje s trenerom. Vjerojatno su zaspala i dvojica kadeta u Cliju jer nitko nije pokušao probuditi Capara kad je zadrijemao. Kombi s ostalim kadetima iza njih vozio je Josip Štivičić. Čim je vidio da Caparov auto vrluda po cesti, počeo je trubiti i blicati mu. Nije pomoglo.

‘POPUT NOĆNE MORE’ - Svi smo spavali u kombiju. Probudila me sirena. Čuo sam vozača kako viče: ‘Ne, Capi, ne!’, ali nitko nije mogao ništa učiniti. Vidio sam kako se Clio okreće i udara u taj stup. Nisam mogao vjerovati. Imao sam osjećaj kao da još spavam i da sve to nije stvarno. Poput noćne more iz koje se ne možete probuditi - rekao nam je kadet. Njegova se majka pita zašto se djeci, kad putuju tako negdje na turnire, ne financira autobus s profesionalnim vozačem. - Toliko govorimo o važnosti bavljenja sportom, a nitko to ne želi financirati osim nas roditelja. Dva mlada života su otišla zbog čega? - kaže majka koja smatra da se ovakve nesreće tad ne bi događale. S poginulim Matijom, ikonom hrvatskog hakla, nerazdvojan je bio Korab Morina. Gdje je bio jedan, obavezno je bio i drugi.

CAPI JE UVIJEK BIO ODAN - Zajedno smo krenuli 2001. i od tada smo bili nerazdvojni. On je s Trešnjevke, ja sam iz Centra. Upoznali smo se na nogometu i tu je krenula naša avantura. Sva osvajanja Kutije šibica, prvenstava, kupova, ljetnih i zimskih turnira. Sve smo zajedno osvajali. Bio je najinteligentniji igrač kojeg sam poznavao. Kad god bih slagao momčad, njega bih prvog odabrao. Ni Brazilce ni najbolje haklere svijeta, nego njega. Ne samo zbog igre, nego zbog odanosti - počeo je Korab. - Znao bih ga nazvati u pet ujutro i reći: ‘Capi, diži se, idemo u München na turnir’. Ne bi ništa pitao, ni kad igramo, ni za koga, ni zašto... Samo bi rekao: ‘Gdje me i kad skupiš?’. To je ta odanost - ističe. Matija je bio zaštitni znak Kutije. Osvojio ih je sedam, a od 17. godine nije propustio ni jednu. Nogomet mu je bio i profesija i hobi. Osim nogometa, veliku važnost pridavao je Crkvi, a vodio je i Katoličku malonogometnu ligu. U toj ligi svaka psovka, pa i najmanja, znači isključenje na dvije minute.

BIO JE DOBRI DUH FUTSALA

- Capi je bio veliki vjernik te je tako i živio. Volio je pomagati ljudima, a novac mu nije predstavljao neku preveliku važnost. Bio je jedan od rijetkih igrača koji nije psovao. Znate, svatko u trenutku ludila, igre ili bijesa zna nešto opsovati, ne i Capi - prisjeća se Korab. Ako je s njim Capi bio povezan na terenu, s Josipom Štivičićem bio je izvan, u onom “nevidljivom”, organizatorskom dijelu. Skupa su odrastali u istom kvartu. - Na istom školskom igralištu. To mu je bio dom. Osim nogometom, bili smo povezani i preko Župe sv. Josipa. Zajedno smo organizirali prvi futsal turnir, krenulo je 2010. Prije nego što je nastradao, rekao mi je: ‘Joe, ako ikad odustaneš ili nešto, ja bez tebe ovaj turnir neću raditi. To je naš turnir’. I ako će biti neki memorijalni turnir za Capija, onda to treba biti taj njegov, Futsal cup sv. Josipa. Ove godine se trebao održati 8. po redu Futsal Cup sv. Josipa. Nažalost, bit će to nikad odigrani kup. Na ovaj tragičan način priča se gasi. Mi smo funkcionirali kao tim i jako smo se dobro nadopunjavali. Odlaskom Matije priča za mene jednostavno nema više smisla - kaže prijatelj Josip.