Sad se bore s iskori bolešću, a nekad su

NAJNAPREDNIJI Dubrovnik je prvi u svijetu uveo karantenu, još u 14. st. Tad je osnovana i prva ljekarna, a kroz cijelu povijest imali su jedinstveni i napredni medicinski sustav...

Dubrovačka medicina je sa svojim zakonima, propisima i dostignućima obogatila ne samo hrvatsku nego i svjetsku medicinsku povijest. U gradu je već 1301. uvedena liječnička služba, a 1441. osnovano je Vrhovno zdravstveno vijeće. Kolika je bila jedinstvenost i naprednost dubrovačkoga socijalnog i medicinskog sustava pokazuje činjenica da je baš u Dubrovniku prvi put u povijesti uvedena karantena. Naime, u vrijeme haranja brojnih epidemija, u 14. i 15. stoljeću, u Dubrovniku su donijeli posebne mjere i odredbe u organizaciji zdravstvene i sanitetske službe u svrhu sprečavanja unosa i širenja zaraznih bolesti u Republici. Karantena jest usporila, ali nije zaustavila pomorsku trgovinu. Ako bi kuga ipak prodrla na područje Republike, ali ne i u sam grad, tad su se vrata grada zatvarala i ulazak u grad bio je onemogućen bilo kome iz okolice gdje je harala kuga, pod prijetnjom smrću. Ako bi se kuga javila prvo u gradu, stanovništvo bi se iselilo iz grada, a grad bi čuvalo 10 patricija dok epidemija ne bi prošla. Onaj za koga bi se otkrilo da je unio kugu u grad bio bi najoštrije kažnjen. Smrtna kazna nije u tome slučaju bila rijetkost. Dubrovčani su već u srednjem vijeku nastojali da u njihov grad dođu sposobni i obrazovani liječnici, pa su zapošljavali sposobne strance. Liječili su ih Grci, Židovi, Španjolci, Talijani. Dobro su ih plaćali. Od 1280. u službi dubrovačke države djelovalo je čak 134 liječnika i 102 kirurga. Prvi zubar u Dubrovniku, Gaetano Pierini, otvorio je svoju ordinaciju 70-ih godina 18. stoljeća. Ljekarna Male braće u Dubrovniku spada među najstarije u Europi. Izgrađena je kad i samostan 1317. godine. Od 18. stoljeća u službi se u Dubrovniku nalazi sve više liječnika podrijetlom iz Dubrovnika, od kojih je najpoznatiji Luka Stulli. On je djelovao u 19. stoljeću, a poznat je i po tome što je prvi u Dubrovnik uveo vakcinaciju. Kako je onda moguće da se u jednom takvom gradu dogodi situacija da građani ne žele cijepiti djecu i da nisu svjesni koje su posljedice njihovih odluka? - To vam je više povezano s modernim trendovima, odnosno aktualnim procesima, nego s povijesnim naslijeđem. Kod dijela ljudi očito povijest nije učiteljica života - kazao nam je sociolog prof. Boris Banovac. - Poznato je da se u posljednjih nekoliko desetljeća znanost i medicina dovode u pitanje uslijed rasta ‘filozofije’ alternativnih činjenica, koja je u posljednje vrijeme osobito dobila na društvenom značenju. Posebno je lako relativizirati nešto što je bilo praktički istrijebljeno, pa time i apstraktno, kao što su ospice. Činjenica naglog rasta cijepljenja nakon što su se one pojavile pokazuje da se u susretu s konkretnom bolešću lako odbacuje prethodno uvjerenje jer je ono i praktično opovrgnuto. Stoga možemo promatrati cijeli taj pokret kao luksuz onog dijela svijeta koji se razvio do te mjere da nekad smrtonosne bolesti postaju “priče”. A kako se dogodilo da je baš Dubrovnik, koji je poznat kao grad prve karantene, postao i grad prve epidemije ospica u Hrvatskoj u 21. stoljeću, bojim se da je teško odgovoriti bez detaljnog istraživanja roditelja i rada službi