NI(Ć)GRADU

dva dana u Slovačkoj, pa Češka i na kraju smo kroz Poljsku vozili osam dana. Najduža etapa je bila prvih 140 kilometara do Lentja. Kad smo došli u Poljsku, nismo imali smještaj i pitali smo jednu gospođu može li nam nešto pronaći, a ona je rekla: ‘Dođite kod nas’. Napravila nam je večeru, ujutro doručak. Hvala joj do neba - kaže Renato, koji s društvom putuje, u skladu s prilikom, u hrvatskim dresovima. - Svatko od nas ima 60 kilograma opreme, šatore, vreće za spavanje, rezervnu odjeću... Iako su veći dio puta prolazili pored šuma, nije bilo nezgodnih susreta sa životinjama. - Srećom, ništa nas od živina nije napalo. Vidjeli smo zečeve, nekoliko srna, ali, srećom, nije bilo medvjeda ni vukova. U jednom trenutku na cesti smo napravili kolonu od stotinjak metara. Iza nas je bio šleper, a iza njega hrpa autiju. Maknuli smo se u stranu, a nitko od njih, baš nitko, nije nam nešto ružno rekao, svi su trubili i pozdravljali nas. Kako stražnjica? Ha, prvih par dana je bilo dosta nelagodno, sad je ok. Navikli smo se, pa nema problema. Ne spavano stoječki, ako to mislite kaže kroz smijeh Renato i dodaje: - Ne boli stražnjica, ali zato bole noge. Ne možemo hodati uz stepenice, po ravnom možemo bez problema. Kad su ih već zaobišle opasne životinje, kako to već ide, stigli su ih očekivani problemi. - Dvaput nam je pukla guma, no to smo odmah zakrpali. Bilo je još nekih sitnih kvarova. Primjerice, ja samo kolegi htio popraviti i pomoći oko neke sitnice, pa sam mu potrgao nosač brzina. Ulaznice su dobili od udruge Uvijek Vjerni, kojima zahvaljuju, a imaju i poruku za Vatrene. - Neka budu uporni kao mi. I onda nema straha. Ako smo mi mogli proći 1400 kilometara, mogu i oni 90 minuta zapeti i pobijediti Nigeriju. Inače, hotel u kojem je odsjela Hrvatska nalazi se u ulici znakovitog imena - Trg pobjede! Neka tako i bude...