DEMOGRAFSKA OBMANA Dotuklo me što sm tražili ja i još 10.0

Agonija je trajala cijelu godinu. Završila sam faks početkom 2013. godine. Uzela sam diplomu i bacila se na traženje posla. Nisam imala pojma da će idući mjeseci biti ispunjeni frustracijama slanjem molbi i životopisa u desetke kompanija i čekanjem kojem nije bilo kraja. Čekanjem na posao, da mi netko na molbu uopće odgovori, kaže Marta Čorić (30). Završila je gimnaziju u Bjelovaru, a na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu diplomirala je molekularnu biologiju. “Biochemical characterization of At4g01150 gene product of Arabidopsis thaliana” naziv je njenog diplomskog rada, pisanog na engleskom. Prvo je tražila posao u struci. Sa svakom molbom na koju nije stigao odgovor ljestvica se malo spustila. Nekoliko mjeseci nakon završetka fakulteta pristala bi na bilo kakav posao. - Zaista sam sve pokušavala. Bilo je frustrirajuće. Nakon otprilike godinu dana naišla sam na oglas jedne velike hrvatske kompanije. Tražili su radnike (internship) u prehrambenom sektoru. Pisalo je da im trebaju na tri mjeseca. Više nisam imala izbora. Prijavila sam se. Prošla sam prvu fazu testiranja. Zvali su me na razgovor. ‘Hajde, bar nešto’, mislila sam si. Došla sam na razgovor i pitala, puna nade, postoji li mogućnost da netko ostane i nakon tri mjeseca ako se pokaže dobrim. Suosjećajno su me gledali, a žena s kojom sam razgovarala počela je bacati neke fraze. ‘Možda, ako se pokaže jako dobrim’, ‘možda, ako se ukaže potreba’… Samo ‘možda’, ‘možda’, ‘možda’. Shvatila sam da neće biti šanse da tu ostanem. Sve i da dobijem posao – prisjeća se Marta. Zatim je uslijedilo još jedno razočaranje. - Kako se razgovor primicao kraju, kopnjela sam, sjedila sam malodušno, a na kraju ih pitala koliko ljudi se prijavilo na natječaj. Odgovor me dotukao. ‘10.000 ljudi’, procijedila je gospođa. A ja sam zanijemila. Oprostila sam se od njih. Bila je zima. Čekala sam tramvaj, potpuno tupa. Došao je i ja sam sjela. A zatim sam se raspala. Sjedila sam i plakala. Cijelu godinu traženja posla nisam pustila ni suzu. Podnosila sam sve odbijenice, ali tog dana, u tom tramvaju, među hrpom ljudi, u meni se nešto prelomilo. Plakala sam zbog svih neodgovorenih molbi. Plakala sam jer sam imala 26 godina, a nisam imala posao. Plakala jer sam potrošila svu ušteđevinu, svoju i, što je najgore, maminu. Plakala sam jer živim u državi u kojoj 10.000 mladih očajnički želi posao, pa makar samo na tri mjeseca. Jer sam mislila da sam dotaknula dno. Da od toga nema niže. Bila sam pred zidom i nisam vidjela izlaz – govori. Marta danas živi u Mađarskoj. Potpisala je ugovor s medicinskim fakultetom na Sveučilistu u Pečuhu. Dovršava doktorat. Tema: “Development and characterisation of monoclonal antibodies to tumour endothelial marker MCAM and approaches to targeting MCAM on tumour vessels”. Pojednostavnjeno, razvila je antitijela protiv proteina koji se pojavljuje na krvnim žilama u raku bubrega, ta antitijela mogu se koristiti kao oblik terapije koja bi uništila dotok krvi u tumor te dovela tumor do propadanja. Potrebno je još istraživanja koje mora dokazati da će ono spriječiti dotok hranjivih tvari u tumor. Još jednostavnije, antitijela koja će možda spriječiti daljnji rast tumora. - Mjesecima sam radila na tome. Nakon tri različita pokušaja napokon sam dobila antitijela nazvana 10 i 66. Sad moj već bivši laboratorij u kolaboraciji s drugima koristi moja antitijela u svrhu istraživanja kako razviti različite vrste imunoterapije za rak bubrega – objašnjava svoj uspjeh ova mlada znanstvenica. Doktorski studij upisala je na Sveučilištu u Birminghamu. Da su je tamo primili, saznala je istu onu večer kad je shvatila da se u najboljem slučaju u Hrvatskoj može nadati poslu od tri mjeseca. Odmah im je odgovorila na mail. Dan poslije saznala je da su je zvali i u Švicarsku,