Juda spasilo me ičnih napadaja
ZU, HTJELA JE BITI POPUT SVOJIH VRŠNJAKA
Svako svitanje dana bilo je novi početak moje borbe. Nikad nisam gledala unatrag, djeca to ne rade, priča nam splitska pjevačica Maja Bajamić (26), koja se od djetinjstva borila s teškim oblikom astme. Bez obzira na dijagnozu, nikad nije dopustila da joj bolest diktira kako će živjeti. Kaže da je u glavi i srcu uvijek živjela normalnim životom, baš kao i njeni vršnjaci. Ipak, kad bi ostala sama sa svojom bolešću, Maja nije mogla sakriti ljutnju prema astmi, koja joj je ponekad znala uskratiti komadić sreće. - Ja sam bila vrlo ljuta na astmu i to je jedina emocija koju sam joj pokazivala kad bih ostala sama. Mogla sam sve kao i ostala djeca, u početku manje intenzivno nego oni, ali to me tjeralo da od sebe tražim još više. Pamtim puno neprospavanih noći s nekoliko jastuka iza leđa i jaka lupanja srca zbog kortikosteroida, koje nikako nisam podnosila - prisjeća se Maja. Od početka dijagnoze naučila je da se svaki dan treba pripremiti za suživot s astmom. - Bila sam vrlo disciplinirana i znala sam sve što na dnevnoj bazi trebam učiniti - pripremiti inhalaciju, inhalirati, uzeti lijekove, ponijeti pumpice koje ću možda trebati, a da to nikako ne ometa niti utječe na moje druženje s vršnjacima. Završila sam zdravstvenu školu (medicinska sestra) i diplomirat ću sociologiju i pedagogiju u Zagrebu. Uza sve stečeno znanje o astmi, oboljelim ljudima i društvu, za astmu znam i duboko sam uvjerena da potječe od gušenja emocijama, najčešće gušenja ‘ljubavlju’. Prevelika kontrola, briga, strah... dijete osjeti sve, još dok je u utrobi. Svijest o sebi i emocijama dovodi nas u stanje zdravlja, pojašnjava Maja Bajamić. zabranjen zbog straha roditelja da ću doživjeti napadaj izazvan prašinom u strunjačama, tahikardije srca zbog jačega kretanja, znojenje, bose noge. Sve normalno je u mom životu bilo prijetnja - prisjeća se Maja, koja je tad prvi put odlučila nešto bez odobrenja roditelja. - Tad sam odluku prvi put donijela sama, bez znanja roditelja, uz pomoć dragih trenera i meni najdražeg Steve Mentusa, koji me uočio kao djevojčicu koja nakon meni dosadnog treninga odbojke zaljubljeno gleda kako ljudi bosonogi trče odjeveni u bijelo i izvode nešto meni drukčije i zanimljivo. Nikad neću zaboraviti kad me rukom pozvao da dođem dolje, da skinem patike i protrčim - sjeća se Bajamić. Kaže da je to bio njen put u slobodu, a sloboda je zapravo zdravlje. Uzela je stvari u svoje ruke i krenula je judom se boriti protiv astme.