Tatine zadnje riječi bile su: Kćeri moja, čuvaj mamu i sebe
TUŽAN ROĐENDAN Danijela je brata zadnji put vidjela u kolovozu 1991. Ocu, koji je branio Kostajnicu, telefonom je 5. 9. 1991. čestitala 50. rođendan
Da nađem tatu i brata, bar bih znala gdje počivaju da im možemo otići dostojanstveno upaliti svijeću i porazgovarati s njima na grobu. Bez obzira koliko godina prošlo, ja s njima razgovaram o svakom događaju, bio on lijep ili tužan. I pitam ih što oni misle o tome, iskreno nam priznaje Danijela Pavičić Šilipetar (48) iz Velike Gorice. Ova žena rodom iz Hrvatske Kostajnice za tatom Mihajlom i bratom Dankom Pavičićem traga već gotovo 27 godina. Zadnji puta brata je vidjela u kolovozu 1991.u Zagrebu, kamo je kao prognanica stigla s majkom, bakom i djedom. Oca je zadnji puta čula 5. rujna 1991. godine. neke ljude u Bosanskoj Kostajnici i od njih čuli da je situacija u Kostajnici jako loša, da se puca po cijele dane, da nema struje i da su potpuno odsječeni od svega - drhtavim glasom priča Danijela. Njezin brat obrani domovine priključio se već 1990. godine, kao pripadnik specijalne policije Rakitje. Kada je situacija u Kostajnici postala kritična, zamolio je nadređene da ga puste u Kostajnicu kako bi branio svoj grad i svoju kuću. Njezin otac Mihajlo do rata je bio direktor Elektre, a imenovan je i zamjenikom povjerenika Vlade za Hrvatsku Kostajnicu i to za organiziranje struje, agregata i svega što je bilo potrebno u takvim uvjetima. - Iz policije su nam govorili da im pojačanje stiže, da se ništa ne brinemo, da će biti sve dobro. Međutim, to pojačanje nikada nije došlo. Jedan dio policajaca 12.09. išao je preko mosta jer su se odlučili predati,i svi su završili na Manjači, dok su civili uglavnom ubijeni ili završili u logoru na Šamarici. Ekipa u kojoj su bili moj tata i brat odlučili su se ne predati, već su se zaputili u proboj prema Hrvatskoj Dubici. Formirala se kolona i krenuli su. Na izlazu iz Hrvatske Kostajnice, u blizini groblja Svete Ane u selu Rosulje, dočekali su ih s rafalnim paljbama sa svih strana. Svjedoci su mi ispričali da je nešto lupilo u auto, da su tatu vidjeli da je pao na volan, a brata i ujaka nije bilo u autu, jer su vjerojatno negdje ispali. Tek sljedećeg dana u jutarnjim satima čuli smo da je bio proboj, da je dio ljudi došao u Kutinu, sisačku bolnicu, a da ih je dio krenuo prema Zagrebu - prisjeća se Danijela trenutka u kojem je počelo njezino grčevito traganje za bratom i ocem. Spremila se, kaže i pohitala u zagrebački građevinski centar gdje je bila smještena većina ljudi iz Hrvatske Kostajnice.Nadala se da će ih ugledati, no nije ih vidjela. Raspitivala se kod sudionika proboja što se dogodilo. Poneki su joj izbjegavali išta reći, dok su drugi ispričali što se dogodilo tijekom napada u proboju. - Nakon tog šoka i nevjerice oprezno sam te informacije priopćila mojoj mami. Bila je potpuno izvan sebe. Skupila sam snage i opet nazvala neke ljude u Bosanskoj Kostajnici i pitala ih mogu li mi nešto više reći o tati i bratu, jesu li ih odveli negdje, jesu li živi. Samo su rekli da ne znaju ništa i rekli da mi gori kuća. Kako bih majku poštedjela još više patnje, na sebe sam preuzela teret traganja za bratom i ocem. Obilazila sam sve moguće institucije, nema gdje me nije bilo. Gdje god je postojala bilo kakva šansa da bi mogli dobiti neku informaciju, ja sam bila tamo. Prisustvovala sam svakoj razmjeni kada su dolazili iz logora, nadajući se da ću među njima vidjeti tatu i brata. Čula sam da su možda u Sremskoj Mitrovici, Srbiji, Banja Luci. Čak sam tražila da mi provjere u tim logorima, no nisu bili niti na jednom popisu. Nisam mogla uputiti nikakvo pismo niti u jedan logor, jer niti u jednom nisu bili zavedeni otirući suze pripovijeda Danijela. Nadala se, kaže, da će nešto više saznati kada se Kostajnica oslobodi, te je u svoj grad, zahvaljujući prijateljima, ušla nakon Oluje, odmah iza vojske. Došla je na zgarište svoje rodne kuće i sama je sebi rekla: Bit će tu druga kuća.