U HRVATSKOJ I ‘Otišli smo u Irsku i pr se osjećamo kao ljudi’

Što da vam kažem, osim da smo se preseljenjem u Irsku preporodili, kaže nam 35-godišnji Stevo Čapo, koji se prije par mjeseci odselio u Dublin i pridružio se supruzi Daliji (33), koja se tamo odselila prije dvije godine i radi u bolnici. Stevo je živio u naselju Slovinska Kovačica u blizini Bjelovara, koje kao i ostala sela polako izumire. Sada radi kao domar u istoj bolnici gdje mu radi i žena. Kaže kako se po prvi put osjećaju kao ljudi koje netko cijeni. On je u Dublin došao s dvije kćerke koje je u Irskoj upisao i u školu. Kaže kako dvosoban stan plaćaju 1400 eura, struja ih u sezoni grijanja košta oko 170 eura mjesečno, a sad se ne griju i misle da će im se račun barem prepoloviti. Vodu i ostale komunalije kažu da ne plaćaju, jer je to navodno besplatno. Stevo nam je radi usporedbe kazao da su im računi za struju u Sl. Kovačici bili oko 100 eura mjesečno, a nisu se grijali na električnu energiju. Nisu imali klima uređaj, što u stanu u Irskoj koriste. Ostali troškovi su na razini onih u Hrvatskoj i stoga bez stezanja remena najmanje polovinu jedne plaće mogu staviti na stranu. Prije odlaska u Irsku, priča Stevo, supruga mu je godinama radila po privatnim domovima za strije osobe, gdje je bila sve, od čistačice, do medicinske sestre. - Radila je petkom i svetkom i to uvijek za minimalac. U Irskoj radi u državnoj bolnici i točno se zna što radi i koliko radi. Svi smo mi plaćeni za svoj posao, a ona je ovladala jezikom i polako napreduje u struci. Znanje i rad se tamo cijene i stoga ne vjerujem da ćemo se ikada vratiti u Hrvatsku – rekao je Stevo. Iz Hrvatske je radi posla otišao i 23-godišnji Nikola Brcko iz Oroslavja. Nikola priča kako je nakon završetka srednje škole radio u stolarskoj radnji, ali je sve više razmišljao o odlasku van. Kada se odlučio za odlazak u Njemačku morao je prodati i svoje dvije najveće ljubavi konje Princa i Trentona. - More suza sam isplakao što sam se morao rastati s njima. Stavio sam im ruke na leđa, privukao ih sebi i plakao. Teško je bilo prihvatiti činjenicu da je stigla i posljednja večer s moja dva dečka koja sam s toliko ljubavi odgajao – prisjetio se Nikola. Kaže kako je do Hamburga putovao 23 sata, a radio je većinom s Balkancima te dodaje kako mu se odmah svidio način na koji se radi u Njemačkoj. - Standard mi se u Njemačkoj vrlo svidio. Uređena su i definitivno profitabilna zemlja. Imao sam prilike vidjeti kako funkcionira njemački poslovni plani. Radna snaga im se ne trga od posla. Stres izbjegavaju te se ne žele hrvati s njime. Vidio sam kako rade u timovima po nekoliko te su iz dana u dan sve bolji i povezaniji. Kod nas se čovjek nakon nekog vremena počinje sve više živcirati - priča Nikola te dodaje kako je bio zadovoljan i plaćom. - Plaća mi je bila tri puta veća nego dosta dobra plaća koju sam primao za vrijeme rada u stolariji. Mogao sam također uštedjeti puno veći postotak nego što sam mogao uštedjeti od hrvatske plaće. No to nije više od života. To je samo više novca - kaže Nikola koji je nakon Njemačke bio i u Švicarskoj, Irskoj, Farskim otocima i Švedskoj, a san mu je otvoriti svoj posao u Hrvatskoj te se zbog toga i vratio u domovinu.