Tuga je to velika, prevelika. Imaš ih sve, a nemaš ni jednoga. Znam da su morali otići, ali naša srca su ostala prazna.

Rekao nam je to Božo Lukenda (79) iz Gračaca. U rukama je stiskao metalne okvire sa slikama svojih najdražih. Na jednoj je slici i on, nasmiješen i svečano odjeven. Ponosan. Ženio mu se unuk Darko. Božo tad nije imao pojma da ga uskoro više neće vidjeti i da će mu tek povremeno čuti glas preko telefona. Baš kao i ostatku svoje obitelji. Darko je prije dvije godine odselio u Njemačku. Baš kao i Božin sin Željko. Nadao se Božo da će bar Mato ostati, ali otišao je i on. I to u Švedsku. Supruga Ana (82) i on, ostali su potpuno sami u ionako praznom Gračacu, u samotnoj, južnoj Lici. neprestano dižući i sjedajući na drveni stolac u dvorištu obiteljske kuće. Sinovi su mu, kaže, radili svi na gradilištima u Lici, ali i drugim dijelovima Hrvatske, međutim plaća im je bila premala. Potom su, nevoljko će Božo, jedan po jedan otišli raditi vani i jedan drugome nalaziti poslove. Sinovi su sa sobom poveli i svoje supruge i djecu. - Žene su im uglavnom doma i brinu o djeci, a oni i dalje rade na baušteli, ali bar dobro zarađuju sad - otkrio je starac. Ana kima glavom. Koliko god joj je teško, kaže, najvažnije joj je da su svi dobro zbrinuti, da rade i da su sretni. - MI smo vam ovdje doselili prije 25 godina iz Kaknja. Tu smo našli svoj mir i podigli djecu. Bili smo velika obitelj i bilo je jako veselo kod nas. Zato nam sad i pada teško ova tišina pod stare dane. Ali nismo samo bez djece. Nema ovdje više nikog. Evo, pogledajte, kakav je ovo kraj. Ni susjeda ni psa u blizini, svi odoše - govori Ana rukom pokazujući uokolo, na jedva negdje poneku kućicu i prostrane livade. To je Naselje 2, a postoji i jedinica. Iz ta dva naselja u Gračacu otišlo je najviše stanovnika u zadnje tri godine. Glavom bez obzira pobjegli su i iz Ličkog Osika koji je sablasno prazan. Fasade zgrada tamo su još izrešetane, hotel oronuo, ljudi jedva da ima.