Prijatelji otišli u Njemačku ili Austriju’

brojka ako znamo da u Ličkom Osiku živi ukupno oko 2000 ljudi. U ovoj tvornici preko puta, a to je bila vojna tvornica nekad je radilo 2000 ljudi. Dolazili su s po pet autobusa na posao iz svih krajeva. Mjesto je bilo živo. Ovo je bilo najuređenije naselje u bivšoj državi. Imali smo kino, samački dom, školu, hotel - s nostalgijom će Nenad. Njegov sin koji radi u turizmu kaže da stranci jedva za njih znaju. - Ma oni samo nalete ako su gužve na cestama pa prisilno moraju odmoriti. Kad dođu, sami priznaju da nikad za ovaj kraj nisu čuli - govori Nenadov sin. Na kraju nam kažu da se ovdje kuće prodaju u bescjenje, ali da čak ni tu situaciju nitko ne želi iskoristiti. U kuće na prodaju i sami smo se uvjerili prilikom prolaska kroz Liku. Na svakoj drugoj praznoj kući je broj mobitela uz oglas da se prodaje. Tko bi ovdje htio živjeti čak i da je besplatno, pitaju se obojica. - Susjed prodaje dobar auto za 200 eura jer odlazi u Njemačku, a nitko ga ne želi kupiti - smije se Nenad. Baš kao i u Lici, slična situacija je i u Slavoniji. Selo Vrhovina, nedaleko Slavonskog Broda na području Općine Garčin, koje je samo prije petnaestak godina imalo oko 300 stanovnika, danas je poluprazno. - Žalosno je, izađem iz dvorišta i nikoga nema da ga pozovem da popijemo rakiju, nemam s kime popiti čašu vina niti mu pokloniti bocu. Nedostaju nam ljudi, mladi odlaze, najmanje je osam obitelji uglavnom mladih s djecom otišlo iz sela, a koliko vidim još neki se spremaju otići – rekao je Stjepan Vuković iz Vrhovina. S njim se složio i susjed Đuro. - Najžalosnije je što odlaze mlade obitelji koje se neće vratiti. Samo da se ljudima da 5000 kuna plaće, nitko ne bi otišao, naravno i da imaju perspektivu za svoju djecu. Ovako, političari su sebi “nabili” sramotno velike plaće, a od običnog čovjeka traže da radi za 2000 do 2500 kuna plaće i da bude zadovoljan, ma nemoj – rekao je Đuro Vuković (75), umirovljenik koji živi od 1600 kuna mirovine. Dodaje kako je Vrhovina nekad bila bogato selo, a danas je nemaju niti jedinu trgovinu mješovitom robom. - Zar nisu mogli dati nekome bez kune naknade da imamo trgovinu, a ne da kao zadnji jadnici moramo ići do udaljenih sela po osnovne životne namirnice. I to je ono što je mnoge navelo da se isele, bojim se da će toga biti još više. Kada mi stari pomremo, ovdje nikoga više neće biti. U Vrhovinu se ovih dana uglavnom dolazi kada netko umre, u svatove se ne dolazi jer se nema tko ženiti i udavati. Djece skoro i da nema, jer su otišli sa svojim roditeljima negdje daleko - kaže Đuro. Svi se slažu da je njihovo selo raj na zemlji, ali kažu što im to vrijedi kada je u njemu sve manje ljudi. - Možda sam ja posljednja budala koja se odlučila da posadi nove površine pod vinogradom. Imam vina, ne prodajem ga, uglavnom poklonim, ali više ni to nemamo kome. Da samo vidite kako je nedjeljom ovdje tužno. Nikoga nema ni za pjesmu ni za kolo. Svakog dana čujem kako se netko sprema otići, oni koji imaju djecu školske dobi čekaju kraj školske godine, a oni koji imaju predškolsku djecu planiraju otići kako bi im djeca krenula u školu u novoj sredini - rekao je Stjepan. Utihnula su i polja oko Vrhovine, nekada su ovo doba brujali kombajni i traktori, jer je sezona žetve, toga više nema ili je se rijetko događa.