‘KAD JE TATA IZ DRES, TO JE BI
POGLEDAO U SRCE Igrao je za Švicarsku, u posjet mu je došao tadašnji izbornik Slaven Bilić te mu rekao: ‘Ivane, dođi igrati za svoju domovinu’
Trenutak u kojem ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali... Nikad ih više nećemo skinuti, počinje Ivan Rakitić emotivnu priču za Players Tribune U našem domu pričali smo hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je puno Hrvata. No Hrvatska je i dalje za nas bila nešto daleko. Moji roditelji Hrvatsku su napustili početkom rata 1991. i nikad se nisu vratili. Brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatska koju smo poznavali bila je ona s TV-a i fotografija koje su nam roditelji pokazali te njihovih telefonskih razgovora. Kao djeci bilo nam je teško shvatiti što se to točno događa na Balkanu. Razumljivo, roditelji mi nikad nisu pričali o ratu, jednostavno nisu htjeli pričati o tome. Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. No to je nekako uvijek bilo u mislima mojim roditeljima. Puno im je prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji su roditelji izgubili puno dragih ljudi. I tako, kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket te izvukao dva hrvatska dresa za mog brata i mene... bilo je jako emotivno. Pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga. Bili su nam tako posebni. Spavali smo u tim dresovima. Nosili smo ih idući dan u školu. I dan poslije. Nismo ih htjeli skinuti. Kad sam tek počeo igrati, da budem iskren, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Govorio sam ljudima da sam Švicarac. Uvijek je to izgledalo pomalo čudno jer najveći dio mog srca pripadao je Hrvatskoj. Kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da tata prisluškuje kraj vrata moj razgovor sa švicarskim trenerom. Slaven Bilić mi je došao u posjet, mogao je reći što je htio, odgovorio bih mu: ‘OK, idem s tobom’. Bio je moj heroj. Nije mi stavio pritisak, samo mije rekao: Ivane, dođi sa mnom, dođi igrati za svoju domovinu’. On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Nisam odmah odlučio iz poštovanja prema Švicarskoj, ali onda sam pogledao u srce. Prvo sam nazvao švicarskog izbornika i rekao mu svoju odluku. Čuo sam očeve korake ispred vrata. Prvo sam se našalio i rekao mu da ću igrati za Švicarsku. Rekao mi je: ‘OK, OK, dobro...’ Počeo sam se smijati. Ma, tata, igrat ću za Hrvatsku! Suze su mu ispunile oči. Kad god navučem hrvatski dres, sjetim se tate i tog trenutka. Igrati za domovinu, to je jednostavno neopisivo...