NEKOLIKO AFRIČKIH ZEMALJA JE ISPRED NAS

Razvijenija područja, poput Slovenije, Hrvatske i Vojvodine, već početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća imala su probleme s prirodnim prirastom. Riječ je o tome da su ti prostori ušli u tzv. demografsku tranziciju - tradicionalna, velika obitelj s puno djece, industrijalizacijom i urbanizacijom transformirala se u malu, često tzv. atomsku obitelj - majka, otac i jedno dijete - što je dovelo do opadanja populacije. Već početkom ‘90-ih dr. Ivo Nejašmić piše knjigu “Depopulacija u Hrvatskoj”, pri čemu upozorava na izumiranje Gorskoga kotara i Like, ali napominje kako su u cijeloj zemlji populacijski trendovi negativni, pa će doći do sloma ako se nešto ne poduzme. Hrvatska politička tzv. elita - rijetko viđena gomila sebičnjaka, koji vode računa jedino o svom interesu a govore jedino o “nacionalnom” - nije, naravno, ništa poduzela. Hrvatska sad ima šest demografskih “strategija” i migrantski val kakav se rijetko viđa i u širim razmjerima. Šeks govori o “egzodusu biblijskih razmjera”; Kolinda govori o “izumiranju nacije”, kardinal ističe domoljublje kao motiv ostanka - kao da svi skupa nemaju nikakve veze s tim. No vratimo se na temu - Andrej Plenković htio je reći jedno, ali je ispalo nešto sasvim drugo. Očito je da on jest usporedio hrvatski i afrički standard, makar to nije bila njegova primarna intencija. No čak i da je bila - premijer nije bio u pravu, jednostavno zato što su mnoge afričke zemlje, i u demografskom i u ekonomskom pogledu, jače od Hrvatske. A u jednoj stvari on je u biti posve u krivu: umjesto da pokušava uvidjeti što to s Hrvatskom ide naopako, pa da to pokušava popraviti, premijer neprestano traži izgovore. Jednom mu je to rat, koji je završio prije četvrt stoljeća - što je teško samozavaravanje budući da su i Japan i Njemačka, koja je 1945. bila razorena, četvrt stoljeća nakon rata bile gospodarske sile u nezadrživom usponu - drugi put su mu to “otvorene granice”. No te su granice otvorene u oba smjera, pa ljudi mogu i odlaziti i dolaziti - ali oni samo odlaze. Čini se da je u raspravi o demografiji i populacijskoj politici Hrvatska ipak učinila važan korak naprijed. U kolektivnoj je svijesti sazrelo uvjerenje da građani ne bježe iz Hrvatske zbog siromaštva nego zbog nepravde, zbog dramatičnog sloma moralnih vrijednosti. U zadnje se vrijeme govorka kako bi Martina Dalić trebala postati guvernerka Narodne banke Hrvatske - ako je istina, to bi pokazivalo zapanjujuće sljepilo vladajućih, nakon afere Borg, koja je naciji poslala poruku da se ovdje najbolje isplati raditi po formuli “zdrpi pare i briši”. Predsjedničine zabave nekad nalikuju na okupljanja ljudi s popisa za pomilovanje; politika posvuda gura nesposobne likove na visoke plaće. Niti jedan političar ni svećenik još nije pobjegao u Irsku, Njemačku, niti bi ga tko tamo primio. Crkva se pita zašto ljudi bježe, a godinama su šutjeli pred masovnom, sistemskom, ozakonjenom krađom, koja je uvijek pravdana, i još se pravda, nacionalnim interesima...