U bolnici ga je uhitio i odveo naš poznanik

DOBILA SMS Anica je 2008. godine primila SMS od čovjeka koji je priznao da je uhitio Branka. Napisao je da će reći gdje je pokopan, ali od tada se više ne javlja

Suprug nije znao gdje smo djeca i ja. Na sve načine pokušavala sam stupiti u kontakt s njim. TV Ljubljana imala je telefon na koji zovu novinare u Vukovaru. Nazvala sam taj broj i javio mi se Siniša Glavašević. Rekao mi je da mojega Branka vidi svaki dan jer im donosi izvješće o stanju u gradu koje potom objavljuju. Zamolila sam da mu kaže da smo djeca i ja u Zagrebu, na sigurnom i da se ne brine, otpočinje tužnu priču Anica Lukenda (56), Vukovarka s vinkovačkom adresom. Nepunih 24 sata nakon tog poziva u hotelu joj je zazvonio telefon. Javila se i čula glas supruga Branka. Imao je svega 30 godina kad je nestao te je do zadnjeg dana u okruženju Vukovara vjerovao da će opet zagrliti suprugu i sinove Ivicu i Davora, koji su u to vrijeme imali pet i godinu dana. - U kolovozu 1991. godine sve žene i djecu iz grada su odvezli na more i nakon 21 dan vratili u grad. Granatiranja i pucnjevi postali su svakodnevica pa smo sljedećih dana djeca i ja živjeli u hodniku zgrade i spavali u kadama jer je to bilo najsigurnije. S djecom sam otišla kod mojih u Otok, no suprugu je to teško palo. Dok su postojale telefonske veze, povremeno smo se čuli telefonom. Kako mi je u jednom razgovoru rekao da više ne može izdržati i da će se ubiti jer je pritisak neizdrživ, a nema ni mene ni djece, vratila sam se u Vukovar preko kukuruznog puta - svjedoči Anica. No sedam dana u njihovu stanu bila je sama i nisu se vidjeli dulje od sat vremena. Shvatili su da to nema smisla i netom prije zatvaranja kukuruznog puta, 1. listopada 1991., vidjeli se posljednji put. S djecom je krenula za Zagreb. Došla je na kolodvor i plakala. Nitko ih nije čekao. Smjestila se u hotelu s brojnim Vukovarcima i tu je živjela sljedećih šest godina. Svake od tih noći nadala se suprugovu dolasku. Kad je lift stao na njihovu katu, priznaje, iščekivala je da će otvoriti vrata, ući te zagrliti nju i djecu. - Nakon pada Vukovara suprug je s trojicom suboraca krenuo u proboj. Dvojica su stali na nagazne mine te su ih Branko i kolega vratili u vukovarsku bolnicu. U njoj su ga uhitili i odveli. Uhitio ga je naš poznanik druge nacionalnosti i pripadnik Teritorijalne obrane JNA. Jednostavno je došao u bolnicu, stao ispred mojeg supruga, udario mu šamar i rekao:‘Sad si moj’. Odveo ga je i od tada o njemu ništa ne znam. To mi je ispričala žena koja je radila kao kuharica u bolnici i stajala dva metra dalje od mojeg supruga kad se to dogodilo svjedoči Anica, koja se nakon šest godina života u Zagrebu odlučila vratiti u Slavoniju. Dobila je posao i stan od MUP-a, za što je vrlo zahvalna. A onda joj se dogodilo nešto nevjerojatno. - Sredinom 2008. jedan naš magazin objavio je priču o meni